Književne novine

UNIVFRZITLITSKA BIF "SVETOZAR MARKOVI. BEOGRAD -

o Bulever "evolucije 7 “7 Ki <JRZ.L_V

OVINE

Gođina XVITI Nova serija Broj 289 BEOGRAD, 26. NOVEMBAR 1966.

List izlazi svake druge subote Cena primerku 50 para (50 dinara) \

LIST ZA KNJIŽEVNOST UMETNOST | DRUŠTVENA PITANJA

DA LI SAMO · KULTURNI SKANDAL?

POZNATO JE VEĆ. na osnovu i j j OZ, EC. zveštaja objavljenih a dnevnoj štampi, da je boravak dele. gacije Draštva hiiževnika Makedonije u Sofijt između 3. i 5. novembra, prekinut bre završetka razgovora o međusobnoj saradnji bugarskih i makedonskih Pisaca, jer makedonski PiSci misu mogli da prihva?e zahtev bugarske delegacije da se ne izda zajedničko saopštenje na „nakedonskom i bugarskom jeziku, a bugarski pisci su odbijali da potpišu tekst izjave na makedonskom jeziku, Razlozi koji su naveli makedonsku „delevaciju da pre završetka Yazgovora mapusti Sofiju potpuno su ha svom mestu, a postupak bugarske delepacije, najblaše rečeno, u čitavoj jugoslovenskoj kulturnoj javnosti, izazvao je zaprepašćenje koje se graničilo sa hevericom i zapanjenošću. Utoliko pre šio činjehice govore da bugarski pisci nisu odbili đa Sar 0Ku avi botpišu ma svoju ruku Mego posle konsultacije sa Ministarst j! a ODRI facij rstvom spolj „JiTako je jedna mesumnjivo korisna fnicijadiva. o saradnji među piscima dveju socijalističkih zemalja ostala merealizovana, iako je lan, saradnje bio izvanredno bogat i raznovrstah. Bilo je predviđeno otvaranje knjižara u Sofiji i Skoplju, organizovanje izložbi knjiga, gostovanja pozorišta, „azmena književhe štambe, Ređusobhno objavljivanje književnih testova, fazmena delegacija i radnih grupa, učešće bugarskih bisaca na Struškim večerima poezije {i na. Racinovim susretima i sudelovanje makedonskih pisaca na sličnim književnim manifestacijama u Bugarskoj. Sve to nije realizoJano zbog jednog potpuno meprihvatljivog stava bugarske delegacije koja je, na način neuobičajen u odmosima dveju zvaničnih socilalističkih delegacija, prisvojila sebi pravo da do-

Vodi u pitanje nacionalni jezik i nacionalnu pri-

padnost članova druge delegacije.

| Ma koliko čovek bio dobronameran i želeo i sebe i druge da ubedi da je u pitanju samo hepoznavanje suštine sivari, i da se iza po*fupka bugarske delegacija ne krije mikakva Šovinistička malicioznost, čitav miz činjenica Vrlo brzo opovreava sva ovakva dobronamerna rezonovanja. Negiranje postotanjia ake/onskor jezika i makedonske naciie je višegsodišnja politička i kulfirna praksa jedmop dela bmgay-

. ske javhosti. Teorija đa smi Makeđonci i BugaTi jedan narod i da ie makedonski jezik samo jedna od varijanti bugarskog jezika dobro je poznata Makedoncima još iz koburpovskih vreMmeha. Ali je ta teorija, kao što vidimo, nreživela, na žalost, izgleda i Ferdinanđovo i Borisovo doba i — nastavila dn živi i a izmenjenim drušfvenim slovima! S vremena ma vreme u slučaju kada je fo nekome potrebno — fa »teoriiae se ponovo povampiruje i, ma ovakav ili sličan drostičem nnčin. primeniute tu praksi. 4 Šta ona znači maibolje govori izjava koiu Je nedavho dano makedonski pisac Kole Čošule, a jednom drmeom konteksta i jednim drugim novodom: »Stepen ravnopravmosti jezika odražava uvek i stebem stvarne macionnlnosti nacija i narofa. Tokom cele makedonske isforije, svi oni koji su poricali postoianie makedonskoe jezikn, time su dokazivali i svoje zaVojevačke, ili hesemonističke aspirarije. đok Su svi oi koji sm priznavnii mmahedopPski jezik na fai način lepitfimisnli svo? demokrafizam, nfernacionalizam i prijateljstvo«.

Ako izvestan broj bugarskih pisaca iz neobaVeštehosti, nepoznavanja makedonske istorije i sadašnje makedonske stvarnosti nesvesno poriče postojanje makedonskog jezika i književnosti, a samim tim i makedonske nacije, onda je krajnje besmisleno da takvi Jliudi određuju da li postoji makedonski jezik ili me, pošto za Jakvu vrstu suda misu u dovoljnoj meri kvalilikovani arbitri! A ako to čine iz razloga, koji Voje korene vuku me iz heobaveštenosti, nego iz velikobugarskog šovinizma, onda se postavlja bitanje zbog čega su mopšte hteli da stupe u dijalog: sa piscima književnosti koja, po njiovom mišljenju, ne postoji i koji pišu ma, po hjima, nepostojećem jeziku?! Međutim, kada še pogleda ma prošlost nekih članova delegacije bugarskih pisaca, i kada se imaju ma umu činjenice da oni, vrlo dosledno i tvrdoglavo, Već punih dvaleset godina oshoravaju posfojdanje makedonske macije, makedonskog jezika i Makedonske književnosti, onda postaje jasno la nije u pitanju neznnnje, nego svesna političkr tenfencita sa jasnim revanšističkim MWhblikacijama! . Zbog toga slučaj u Sofiii prevazilazi okvire lednog kulturnog međunarodnog skandala i pretvara se u ozbiljan međunarodni pol tički skandal.

Odozgo nadole.

Kamen, go i crn ko gavran

S krilima po površi.

Kamen, možda i čovek,

Statua, možda i gvožđe il staklo. Olupina, možda i vaza il korito šuplje. Glib, glib i mulj i vrisak. Vrisak para nebo na zavese,

Crno nebo u mrak utonulo, u blato

Kamen sred očajne vode, sred ponora

talasa.

Kamen, sim, ozlojeđen, nazubljen,

bačen

oblaka.

U oblacima 'samo slapovi, slapovi.

Samo povodanj naliva reku

Pomamljenu ko hiljade, Ko deseci hiljada sapi razjarenih konjš. Reka bez svetlosti i senki razdešenih

mostova.

Bujica utonula u zaborav i izludela

sasvim.

I divlji vetar što svira u rastužene

frule ulica.

Kaljavim dnom Arma sad se valjaju I sunce i mesec ko poslednje rite. Jz blatne školike Arna: rađanje Crne Venere. Crne, crne...

Tanasije . MLADENOVIĆ

0 D/A N/A

SMRT GRIGORA VITEZA

U ZAGREBU JE 22. novembra, posle duže bolesti, u pedeset šestoj godini života, umro poznati pesnik, prevodilac sa slovenačkog, ruskog ı francuskog, hrvatski književnik Grigor Vitez. Grigor Vitez je priadao onoj pesničkoj generaciji coja se duhovno formirala u deceniji pred drugi svetski rat i koja se, odmah na početku, svesno opredelila za progresivnu literaturu. Svojom ratnom poezijom Grigor Vitez nastavlja lirsku tradiciju hrvatske međuratne književnosti, njegove pesme prožete su izvesnoni blagošću i setom koje se prepliću sa optimizmom i borbenošću i ničim pomućenom verom u pobedui uspešan ishod oslobodilačke borbe. One pesme koje idu u krug intimističke lirike odlikuju se izrazitom mclodioznošću, znatnom lirskom temperaturom i izvesnim cesarićevskim štimunzima koji im daju posebnu draž.

Najveću popularnost Vitez je stckao „kao pesnik za decu. Njegova dečja poezija odlikuje se dobrim poznavanjem | dečje psihologije, smislom za humor, maštovitošću koja je tako bliska dečjem svetu. Za mnoge dečake i devojčice susret sa poezijom Grigora Viteza bio je istovremeno i prvi susret sa poezijom uopšte, pa im je on bio i ostao jedan od najdražih i najpopularnijih dečjih pisaca. Dobar Dpisac i human čovek, Vitez je lako pronalazio zajednički jezik s decom, umeo da im saopštava svoju poruku nenametljivim jezikom, i da ih svojom poezijom uvodi u čude sni i čarobni svet knjiga i litera

- ture.

Dobar poznavalac slovenskih jezika i književnosti, Grigor Vitez je

dosta, i to sa uspehom, prevodio sa slovenačkog i ruskog jezika. Njegovi prevodi Puškina, Ljermontova, Jesenjina, Pasternaka i čitavog niza drugih klasičnih i modernih ruskih pesnika doprineli su mnogo upoznavanju naše publike sa ruskom literaturom, a Vitez je važio, i važi, za jednog od najboljih prevodilaca Puškina kod nas. Prevodeći sa slovenačkog na srpskohrvatski, Vitez je svojim radom dosta doprineo i zbliženju naših naroda i međusobnom upoznavanju njihovih literatura.

Sa Grigorom Vitezom odlazi jedan dobar pesnik i jedan dobar čovek. Njegove knjige »San borca u Zoru«, »Naoružane ruže«, »Poveravanja Žživotu«, i bajke, priče i pesme za decu ulaze u baštinu hrvatske književnosti kao trajne tekovine. .

KRAJ NEPOTREBNE .· FAME

POSLEDNJI BROJ osječke »Revije« (časopisa za književnost, kul turu i društvena pitanja) pojavio se bez prvih 26 strana ı sa izvinjenjem redakcije zbog toga što je naknadno izbačena, bolje reći istrgnuta pripovetka đakovačkog proresora Jure Šonje »Giaditcolži«. Ovo je usledilo na sugestiju Okru žnog javnog tužilaštva, koje se, sa svoje strane, konsultovalo s Općin: skim komitetom SK u Osijeku vlučai je prešao lokalne granice kada se »Vjesnik u , srijedu« me itedeći prostor osvrnuo na neke aspekte pripovetke i zapleta oka nic.

Da bi se konačno razbila fama oc ovoj zabranjenoj priči (dndaimo da je oko 200 primeraka »Revije«

wa 89 Pod AN ; «+

Mu

poslato pretplatnicima pre ove intervencije, dakle sa pričom »Graditeljie) »Glas Slavonije« preduzeo je korisnu akciju: Objavio je, u više nastavaka, ne samo najkarakterističnije odlomke priče, već i mišljenje Općinskog komiteta SK u Đakovu (gde je živeo.i radio autor), kao i stav svoje ređakcije,

I sva nagađanja su prestala. Ljubitelji senzacija morali su biti razočarani. »Graditelji« su pisani pDočetnički i nevešto, pa već zbog literarne strane nisu zasluživali da sc pojave u štampi. U priči ima tendencioznih elemenata, ali stiče se utisak da upravo usled nedostatka čvršće umetničke koncepciiz i dubljeg humanog podteksta na p »vršinu izbijaju nedovolino osiišljeni detalji, koji bi možda u drugoj umetničkoj celini mogli imati ı drukčiji smisao.

Primer »Glasa Slavonije« u svakom slučaju zaslužuje pohva!u. Čini se da bi mnogi nadđuvani problemi i priče u našem kultumom životu izgubili svoju zamamnu golicavost kada bi bez neosnovanog ustružavanja bili predočeni ne samo uskim Frugovima staleških klanova i ku-

loara, već i široj javnosti.

TŠ. PRIZNANJE IVU MIHOVILOVIĆU OVOGODIŠNJU nagrađu za žŽi-

votno delo »Moša Pijade« dobio je novinar zagrebačkog »Vjesnika« Ivo Mihovilović. Dodeljivanje nagrade Mihoviloviću dočekano je u svim novinarskim krugovima sa odobravanjem, pošto Mihovilović spada, bez svake sumnje, medu najbolje jugoslovenske novinare i među najzaslužnije novinarske radnike. \ Kao emigrant iz Istre, koju jie morao da napusti 1924. godine jer ie zbog svog novinarskog i političkog rada došao u sukob sa fašiz-

„mom, Ive Mihovilović je u čitavom

nizu zagrebačkih listova između ratova, kao komentator, pisac uvodnih članaka, reporter u kojima

se aa Sa borio protivu italijanskog fašizma i protiv svih pokušaja uvođenja fašističkih metoda i fašističkih režima u našu zemlju. Kao urednik i direktor najvećeg zagrebačkog građanskog dnevnog lista »Novosti« Mihovilović je, u godinama neposredno pređ drugi svetski rat, uspeo da stvori od »Novosti« nezavistan dnevni list, čija je osnovna linija, u suštini, bila antifašistička. Posle rata Mihovilović je nastavio rad u redakciji »Vjesnika« i sarađivao gotovo u svim listovima koje »Vjesnike izdaje. U vreme tršćanske krize, Mihovilović je objavio nekoliko zapaženih knjiga i brošura o tom problemu i predstavio se kao jedan od naiboljih poznavalaca te materije kod nas.

Mihovilović je i danas aktivan, Vodi redovno spoljnopolitičku rubriku u »Vjesniku u srijedu« i piše spoljnopolitičke komentare za zagrebački »Vcčernji list«. Ovo visoko priznanje dolazi, dakle, ne u trenutku kada je jedna značajna novinarska aktivnost završena, ne-

go u vreme kada je Mihovilović kao novinar Živo prisutan u mašoj

sredini.

MATEJ BOR O ANTOLOGIJI »NOVA JUGOSLOVENSKA POEZIJA«

U LJUBLJANSKOM dnevnom listu »Delo« od 20. novembra predsednik Saveza književnika Jugoslavije Matej Bor odgovorio jc na članak Mitje Mejaka, pisca. predgovora za slovenački deo antologije jugoslovenske poezijc objavljene u Italiji, i između ostalog rekao.

»Mitjia Mejak konstatuje da je za naše kulturnc prilike karakteri. stična i činjenica da je polemika o antologiji postala prvorazredna sen zacija u bulevarskoj štampi i da se kroz nju raščišćavaju stari ra. čuni književnih grupa. Ako je pole mika već dobila takav ton, to nij.

Naslavak na 2. strani