Narodno blagostanje

95. јануар 1941, НАРОДНО

_ Mi smo odavno naglasili potrebu racioniranja osnovnih životnih potreba u kojima se već ranije počeo да озеса пеdostatak. U tome je bilo mnogo odugovlačenja, mnogo је propušteno usled dugotrajnog sporazumevanja. Ali pre no što se uopšte prisiupilo racioniranju bilo je neophodno da se Osigura uticaj na ono što ie osnovno, Što čini podlogu svakom racioniranju, a to su proizvodnja i zalihe. Tu se, međutim, ništa nija učinilo, opet Verovatno zbog nemogućnosti da se dođe do sporazuma. I proizvodnja i zalihe puštene su ispod uticija vlasti. Sledstveno sa merama racioniranja došlo se onda kada se zaliha robe toliko smanjila da je nemoguće uhvatiti je u jednu ruku i iz ove pravičnije distribuirati. Umesto malog broja ruku proizvođača i prodavaca ona se sada nalazi razasuta u bezbroj ruku potrošača.

Sam način racioniranja, koji ja usvojen, nije u stanju da ovu meru učini efikasnom. U svima zemljama koje su bile primorane da se ovom merom posluže, nju izvršuj vlast. Racioniranje znači prinudno uskraćivanje u izvesnoj potrebi, a to može da učini samo vlast. Pod pojam racioniranja podrazumava se akt vlasti kojim se svakom potrošaču odnosno kategoriji potrošača obezbeđuje određena količina jednog artikla. Zadatak je racioniranja da se raspoložive zalihe jednog proizvoda pravično raspodele na svc gradane, da se ne desi da jedni imaju i suviše a drugi nemaju ništa. |

Do osmog novembra 1940 godine važili su propisi Uredbe o suzbijanju skupoćž i nesavesne spekulacije koji su nalagali svakom proizvođaču, posredniku ili prodavcu da robu prodaju, zabranjivali nagomilavanje i ograničavanje prodaje Onaj ko bi odbio da proda iraženu količinu, a utvrdilo bi se da je njome raspolagao, bio je proganjan kao spekulant, optužen, suđen i kažnjen. Izbegavanje prodaje ili odbijanje prodaja u traženoj količini činio bi težak delikt. Uredbom o regulisanju prodaje robe od 8 novembra 1940 godine prodavci su pretvoremi u organe racioniranja i njima je naređeno da ubuduće smeju prodavati samo u granicama u „kojima su vršili prodaje do 1 septembra 19939 godine. Dakle ono što je do tada bilo krivično delo sada je učinjeno dužnošću trgovaca koji su dobili naiširu vlast u pogledu raspodele prodaje nabavljane robe. To ne ide. Prvo, kao što smo rekli, racioniranje svuda gde je uvedeno predstavlia akt državne vlasti. To pravo ne može se ni u kom slučaju preneti na privatno lice. Drugo, racioniranje na zamišljenoj osnovi pretpostavlja dokumentovanu evidanciju o kupcima, njihovom porodičnom staniu, navikama itd. Toga kriterija, međutim, nema. U trgovačkim radnjama na malo postoje dve vrste mušterija: stalni, koji se snabdevaju mesečno, i prolazni, slučajni, povremeni. O drugom krugu mušterija koji:je daleko veći od prvog trgovci ne mogu znati ništa, utoliko pre što se oni snabdevaju kod većag broja trgovaca. Sledstveno kod njih je пеmoguće sprovesti ma kakvo ograničenje potrošnje. A i stalne mušterije koje nabavljaju mesečno unapred retko kada da se snabdevaju isključivo kod jednog trgovca i one u toku meseca dokupljuju na drugim mestima ono što im treba. Przma tome kada se ne zna šta je i koliko ko trošio pre 1 septembra 1939 onda je nemoguće sprovesti i racioniranie. Još manje su trgovci u mogućnosti da prate porodično stanie svojih mušterija, a ukoliko bi i bio slučaj, njihovoj suverenoi oceni prepušteno je da odrede kome će šta i koliko dati.

Povrh svega toga Naredba ima i jedan logičan nedostatak. Nije bilo mesta da se obuhvata svi artikli iz člana 1 Uredbe o suzbijanju skupoće. Pre svega metod racioniranja nije isti za sve artikle, on se razlikuje, često znatno, od jednog

БЛАГОСТАЊЕ Страна 57

do drugog artikla. Otuda se u svima zemljama o racioniranju izdaju naredbe posebno za svaki artikal, ili u najmanju ruku za grupe srodnih artikala. I to dokazuje da se ovom naredbom nije ustvari išlo za racioniranjem, već samo za umanjenjem prodaje bez obzira na načelo pravičnosti. Ne znamo kako se zamišlja racioniranje građevinskog materijala, koji će tu biti kriterijum za njegovu prodaju, kako će prodavac postupiti prema potrošaču koji u 1939 nije kupovao ovaj materijaL Dalje, ne ide nam u glavu kakav kriterijum može biti na bazi ove Naredbe kod iznajmljivanja stanova i lokala. Isto tako ne vidimo razloga da se u isto vreme, kada se govori o potrebi povećavanja poljoprivredne proizvodnje, što se može postići putem poboljšanja agrarne tehnike tj. nabavke većeg broja mašina i alata, kao i drugih sredstava proizvodnje, da se i ovi proizvodi stavliaju pod udar raciomiranja odnosno ograničenja prodaje.

======z===== Novine su donele vest da је »Pogod« dobio ovlašćenie da uveze 1.200 vagona šećera u kliringu iz Protektorata. Po svima podacima koji su do sada objavljeni, ovogodišnja proizvodnja šećera bila jie dovoljna za celu godinu. Sam ministar finansija izneo je u svom govoru da je centrala za šećer puštala u promet 800 vagona mesečno, dok je normalna potrošnja 725 vagona. Da šećera nema dovoljno, ne bi se smelo puštati u promet više nego što je uobičajeno, a ne bi valjda ni ministarstvo pravilo tu grešku da ne izvrši racioniranje potrošnje artikla za koji se tačno zna koliko ga ima i koliko ga Je potrebno. Ni za jedan artikal nije bilo tako lako izvršiti racioniranjie potrošnje kao za šećer.

Treba li uvoziti šećer

Mi ne smatramo da bi bilo pogrešno uvesti šećera. Šećer je kondenzovana hrana, koja se može dobro da čuva. Ako se rat oduži biće ga sve manje, a cena će mu skočiti. Proizvodnja u sledećoj kampanji može da podbaci, a onda bi nam vrlo dobro došle rezerve. Međutim, kupiti se može samo u kliringu. Naš kliring je pasivan prema Nemačkoi i Protekto ratu za preko milijardu “dinara, što preistavlja teškoću ne toliko zbog velikog iznosa, nego zbog oskudice artikala za izvoz. Mi bi šećer morali da platimo robom. Gotovo za sve robe javilo se pitanje važnosti. Šećer je važan, ali mi ga ne

smemo uvesti, ako bi morali za njega da damo drugu robu ·

koja nam je u sadašnjoj situaciji važnija od šećera.

Posebno je pitanje zašto uvozi »Pogod«, zapravo Banska vlast. I van područia banovine šećer se teško dobija u trgovini. Ako »Pogod« bude zadovoljiavao potrebe potrošača samo iz Hrvatske, biće njihova situacija povoljnija nego do sada, jer će pored količina koje prodaje Centrala za šećer imati i uvezeni, koji treba ада se plati proizvodima iz cele zemlje.

Odluka Banske vlasti da uveze šećer treba da bude prihvaćena od Devizne direkcije Narodne banke i Direkcije za spoljnu trgovinu. Ako imamo dovoljno šećera donekle je pre-

. judicirano kakvo je stanovište trebalo zauzeti u ovom slučaju

Ali kad se smatralo da ipak treba da bude dopušten uvoz, onda treba i da se cela količina upotrebi za potrošnju u čitavoj državi, i zato bi kontrola uvezenog šećera morala da dođe pod ministarstvo snabdevanja, pa i ako ga uveze »Pogod«. Ako je potrebno da se uveze šećer to je znak da je poslednji čas da se uvede racioniranje potrošnie. Za taj slučaj pogotovu potrebno je da uvezeni šećer uđe u zalihe na bazi kojih će se vršiti racioniranje potrošnje.