Naša stvarnost

USTANOVOBRANITELJSRA BORBA 111

srpska država u svome začefku. Bez malo monopol u trgovini izazvao je protiv Miloševog režima i srpske trgovce, zametak potonje srbijanske bu:žoazije; a i mlada srbijanska inteligencija, mada malobrojna i tada bez pravog oslonca u narodu, opirala se Miloševom apsoluhizmu. Te društvene suproinosžii dobijaju svoj politički oblik u ustavobranifeljstvu. Takozvani }urski ustav od 1838 — inače u obliku Sultanovog hatišerifa — uspeh je Miloševe opozicije koja je pored svojih sopsivenih snaga svoj spoljni oslonac našla u Rusiji neraspoloženoj prema Miloševoj spoljnoj politici, koja se nije poklapala sa njenim namerama na Balkanu. Ustav od 1838 je predviđao jedan save} narodnih starešina koji je potpuno podrivao Milošev apsolutizam, a opozicija je sada bila toliko snažna da ovaj ustav sprovede i u praksi, a nije dopustila da bude izigrana kao što je tridesetak godina ranije bio izigran Pravijeljstvujušči sovjel. Šla više, već iduće godine (1839) opozicija prisvaja sebi daleko veća prava nego što su i u samom Ustavu bila predviđena...

Značajno je da Ustav od 1838 ne daje prava preistavnicima seljaštva i infeligencije već »velikašima« i »gospodarima«, dakle toj još nedovoljno kapitalistički izdiferenciranoj srbijanskoj buržoaziji, još izrazilo frgovačkoj ili, kao u Vučićevom primeru, lihvarskoj. Srefenjski ustav od 1835 koji je po demokraiskim načelima izradio Dimitrije Davidović irebalo je da moderni parlamenfarizam uvede u mladu srbijansku državu, da preko izabranog narodnog preistavništva omogući politički uticaj seljačkih masa koje su preistavljale apsolutnu većinu naroda, i na koje bi se oslonila liberalna inteligencija, ali je taj ustav svega posle mesec dana živožarenja ukinuli... Po Ustavu od 1838 specilična srbijanska građanska klasa, koja se znatno razlikuje od skoro svih evropskih buržoazija toga vremena, dobija rušeći Milošev apsolužizam uslove za svoj razvoj. U odlučnim borbama protiv Miloša ona se oslanja na narod, ustavobranitelji su začetnici i rukovodioci narodnog pokrelia proliv Miloša, oni sarađuju i sa liberalnom infeligencijom, ali budno paze da se u pogledu na narod ne prekorače odredbe Ustava od 1838, da se ne obnovi demokratlizam Srefenjskog uslava. Ubrzo njene suproinosii sa seljaštvom postaju očigledne, a svakom decenijom sve neizgladivije. A veliki deo inteligencije postaje njen saveznik, pošto se od inžjeligencije izgrađuje birokraftski kadar države, i visoka birokratija pored još nedovoljno razvijene građanske klase igra dugi niz godina veoma značajnu ulogu u upravljanju državom.

No uprkos svemu ovome ushlavobraniteljske borbe imaju nepobitno napredan istorijski značaj u razvoju srbijanskog društva. Mada je u Srbiji posle ustavobranitelja opet došlo do vladalačkih apsolutizama, ove borbe su ipak konačno likvidirale sa apsolutizmom Miloševog kova, omogućile su slobodnije i brže sfvaranje srbijanskog građansiva koje je, pored svih nedaća koje svako građanstvo neizbežno donosi samo sobom, kroz čitavo jedno prosirano razdoblje nosilac ekonomskog i državnog naprežka srbijanskog društva.

Potonji apsolutizmi {naročito Milana i Aleksandra Obrenovića)