Naša stvarnost

118

LJUDI — DOGAĐAJI — ENJIGE

od večeri do rasvifa

lete strele otrovane, grme sablje o štitove, trešte koplja okovana

u sred polja nepoznatog u sred zemlje Polovecke.

... Trećeg dana oko podne pali stezi Igorovi.

Tu se braća razdvojiše na obali brze RBajale. I tu vina krvavoga nedostade.

Tu su svadbu zavzšili hrabri Rusi,

svatove su napojili, popadali

za Rusiju.

Polćže trava od žalosti, a drveće od žalosti

k zemlji pada.«

Žagrozila je opasnosi Rusiji, koju je tama žalosti pokrila. Bneževi se spore: ovo je moje, i ovo je moje, a pagani nastupaju s pobjedama sa svih strana. Igor je pao u ropstvo Poloveca — upao je bio u njihovu zemlju, pogazio humove i jaruge, zamužio rijeke i jezera, presušio potoke i ritove, i sa svojeg zlainog sedla, prešao na sedlo zarobljenika. Na zidu grada Putivlja kneginja Jaroslavna u zoru kuka kao

kukavica:

»Vjetre, vjetre ti mogućil Zašto ti, gospodaru moj, viješ vojnicima u susret, i goniš bujnim krilima strele hanske na vojsku knjaza, muža mojega?

II ti je širine malo

nebu pod oblacima?

II više ne voliš ljuljati po šinjem moru brodove? Zašto si, gospodaru moj, svu moju radost rasuo bo stepnom kovilju?

Dnjepre, proslavljeni Bojanomi Ti kroz kamene klisure

po zemlji toj poloveckoj

k moru sebi put probijaš.