Naša stvarnost

120 LJUDI — DOGAĐAJI — BNJIGE

DVA PISMA

Nedeljni list »Les Nouvelles Littićrairese od 94 decembra 1938 godine objavio je ofvoreno pismo Henri PFocillon-a profesora univerziteta u Parizu i jednog od najvećih živih poznavalaca istorije umelnosti. Pismo je upućeno »mojim prijateljima, strancima«.

Pišem vam jer osećam potrebu da to učinim. Hoću da odgovorim vašoj zabrinutosti, iako mi je ne kažete, i hoću da vas ofmem razočarenju opasnijem od samih iluzija. Pitate se s bolom, da li Francuska ima još svest i volju da izvrši svoj zadažlak u svetu i da li neće, u trenužku kada je najpotfrebnija, njeni sinovi i njene vođe okrenuli glavu od svoje dužnosti. Ova velika zemlja vidljiva je sa sviju tačaka horizonta. Ona je kao kip na vrhu planine. Teže nam praštaju greške jer se one bolje vide.

U trenutku kada su javnopravne formule najciničnije oživele u savremenom društvu grube oblike primitivnih vlastodržaca, vi ste nam tražili [još pamtim i čujem vaše glasove) da stvorimo nov društveni humanizam koji bi razumno mogao da odgovori potrebama današnjeg sveta i da sarađuje na novom poretku. Mi smo to pokušali u trenutku kada smo bili u srcu šarišta. Da odgovorimo vašim nadama i pozivu naše fradicije, mi se nismo bojali opasnosti.

Ovaj »društveni humanizam« osivaren je velikim danima Narodnog okupljanja i reformama koje su ti dani inspirisali.

Ali od juna 1936 i skorašnjih događaja, u inostranstvu prijateljski raspoloženom prema Francuskoj, govori se da je Francuska pocepana, da se zamara jalovim unutrašnjim borbama, — što je u stvari samo ponavljanje izgovorenih reči u samom Parizu i to od strane šefova francuske vlade. Onima koji se čude ovom razdoru, Focillon odgovora pokazujući jedinstvo nacije uoči Munchena.

Svi smo mi jedan front, mi smo na frontu. Ono što vi osuđujete, nezahvalnici, kao besciljne, unufrašnje grčeve, to je napor Francuske da unese reda u ljutskim odnosima.

Samo veliki narodi prolaze kroz krize. Ništa nije opasnije za njihovu živoinost od ukočenosti lažnog reda, reda koji nameće žandarmerija ili ljudi odeveni obojenim košuljama. Pravi red, dobrovoljan red, video sam kako se sponžano uspostavlja, kada je pod sivim sepfembarskim nebom naš seljak žurio da svrši radove, da pođe na granicu odlučnim korakom. ~—

Moglo bi se dodati, da je podeljenost Francuske, kada nije samo prividna, pojava koju namerno održavaju nekolicina, šaka moćnih ljudi koji dele da bi lakše vladali. Septembarskih dana, od Berhtesgadena do Munchena, kada se ceo jedan narod dizao jednodušno {ne da izazove rat kao što su rekli klevetnici, već da ga spreči) jedinstvo

|