Naša stvarnost

DUŠAN RADIĆ : 181

Radić subjeklivno pošteno daje sliku onog šumadijskog sela koje je upoznao kao lekar, zavirujući u kuće i kolibe, slušajaući in}imne poverljivosti, beležeći razgovore i filozofiranja po krčmama i pijacama. To su mahom žive, lepo naslikane slike, to su mahom živi, lepo dati dijalozi — no često samo male senfimenfalne žanr-sličice, često samo slučajni razgovori, folkloristički kolorisani, ili apstraktna filozofiranja. Sudbina, slučajnost, igra znainu režisersku ulogu u razvoju i rasplefu radnje u pričama i u romanu „Selo” Radića. To shvatanje „sudbine” ne ostaje samo subjektivni stav autora, nego ono izbija iz samog oblikovanja, ono ograničava fo oblikovanje, zausliavlja ga upravo famo gde bi počelo autentično svedočanstvo o sivarnosti.

Mogao bi čovek doći u iskušenje da kaže: sudbinsko shvatanje života danas, u doba nauke i sasvim preciznim drušivenih odnosa i suproinosti, onemogućava jasno gledanje i ubedljivo oblikovanje stvarnosti, i bez obzira na to da sudbinska, biološka i rasna mistika danas služe izrazito nazadnim, ili demagoškim društvenim pokretima. To je u principu zacelo tačno. Ali kod velikog falenfa, oplođenog pofresninm doživliajem stvarnosti, može dinamika i istinitost stvarnosti da probije i tu subjektivnu mističnu koprenu. Na primer kod izrazitog mistika Franza We:fela ipak je u fragično grandioznoj epopeji borbe jermenskog naroda za život i slobodu zakričala pobedonosno Živožina istina. Sam aufor, u svojim fumačenjima, spominje sudbinu i nebeske sile — ali iz same radnje, iz precizno sagledanih odnosa i majstorski oblikovanih ličnosti izbija ona kauzalnosi po kojoj se događaji zaista odvijaju i razvijaju. Ovo sam napomenuo zato, da se ne bi shvatilo kao da zahtevam u ime nečega od pisca da mora imati baš ovo ili ono uverenje, da služi ovoj ili onoj doktrini, Dušan Radić je subjektivno želeo da izrazi napredna sfremljenja, da kroz oblikovanu stvarnost kritikuje određene društvene odnose i doziva društvenu pravdu. Dobra namera mu nije uvek postigla cilj, zato što doživljenu sivarnosi nije oblikovao sa potpunom objektivnošću i vermnošću. To se naročito vidi u njegovom romanu „Selo”, koji bi možda sa naslovom „Rajna” kao roman o kobnoj ženi koja unosi razdor i rasulo u česfitu pairijarhalnost sela, manje promašio cilj nego kao dokumenat, umežnički dokumenat o selu, koji zbog površnog zahvatlanja i nesavremenog oblikovanja ostaje neubedljiv i nepotpun.

Zašto prema nedavno fek preminulom književnom fvorcu, prema kome smo imali mnogo simpatija i poštvoanja, umesto nekrološki razblaženog suda primenjujemo ovaj hladni, objektivni kriterij? Zato što je dužnost kritike uvek objektivnost, kako u pozitivnom fako i u negativnom smislu, a drugo, što se delo Dušana Radića, delo simpalično i lepo, u standardnoj kritici mahom preuveličava do neobjektivnosti, protiv književnih fežnji koje u tumačenju stvarnosti idu dublje i dalje od Radića. Dušan Radić je, pomagan i podržavan od strane Z. Milićevića u „Politici” i „Našoj knjizi”, za nekoliko godina, od prvih crtica provincijskog lekara „3 kilometara na sat”, dao nekoliko dobro primljenih knjiga, ali zacelo da nije onaj, najzad, jedini