Nova Evropa

< помоћ погрешне логике, могла створити атентаторима и довући пред суд. Што је најжалосније: држава, као обично, неће имати обазривости према њиховој младости, и заборављаће на њихов ентувијазам само зато да сачува своја права и испуни своју дужност! Држава, по нашем мишљењу, треба, да, је свесна своје кривње према атентаторима, имајући у својој власти њихов одгој, те мора" свом · снагом настојати да се, већ ради будућих нараштаја, реши саблажњиве логике, која истовремено допушта херојство Принципово и злочинство Алијагићево, јер ће их у будуће бити доста, којима, је можда милије бити мучеником за човечанство него за ужу домовину. Маријан Микац.

Anahronizam,

Makoliko to bila neugodna i čudna stvar, nešto se mora priznati : mi danas skoro nigde ne vidimo da smo mi Srbi i Hrvati o Slovencima da i ne govorimo — jedno, da smo braća, Sama reč, »braća*, upotrebljuje se dosta često, ali to je naročito onda kad se hoće nešto da prebaci »našoj braći Hrvatima« ili »našoj braći Srbima«, U stvari, svagde vidimo samo odvajanje, isticanje »Srpskoga« ili »hrvatskofa«, U žurnalistici, u književnosti, inače u Žživotu, — baš svagde, Čovek se mora prosto zapanjiti kad danas čita neke zagrebačke ili beogradske novine, Hrvati nisu zadovoljni, i tuže se, da Srbi ne postupaju kao što bi s braćom trebalo, U parlamentu se odbacuje jugoslovensko ime, i mi pred svetom i dalje ostajemo tri naroda, Što smo se onda ujedinjavali?

U žurnalistici imamo jedan »Balkan« i imamo jedan »Hrvat«, Nas ne bi toliko bunilo da jedan takav list postoji, Nas mnogo više buni to što postoje čitav niz »Balkana« i čitav niz »Hrvata«, i što se ti listovi čitaju, Tu leži naše veliko zlo, Šta je dalo povoda za njihovo nakaradno pisanje, i ima li uopšte kakvog povoda?

Ali nas naročito žalosti ono što sad vlada u višem duhovnom i književnome životu, Oni ljudi, ili bar potomci onih ljudi, koji su svagde prednjačili, koji su uvek zastupali čisto jedinstvo naroda, ti su ljudi svoju ulogu danas promenuli, Čovek se pita u čudu : zašto da. kod nas još i sada postoje dve književnosti, zašto da i sad, kad je sve ono što su ti književnici toliko sanjali ispunjeno, da i sad izlaze zasebni književni listovi, i da se stvaraju dve književnosti? Zašto na jednoj strani »Sr ps ki Književni Glasnik« i »Misao«, — a s druge >Savremenik«, i »Kritika«?

Šta je s književnim jezikom i sa zajedničkom azbukom? U Beogradu se piše samo ekavski i ćirilicom, u Zagrebu samo ijekavski i latinicom, Niko i ne misli da u nečemu popusti, Gde je predratni »Almanah srpskih i hrvatskih književnika«, s onim tako simpatičnim čuvanjem da se nijedna strana ne povredi; 8de je »Književni Jug«; gde je Skerlić? Zar baš ne može da bude sporazuma ?

437