Nova Evropa

Svitala je zora dne 2. prosinca 1919. kada sam зе približavao Vječnome Gradu, — Vlak je jurio svom brzinom, Ja b:h ga ipak rado bio zaustavio, kad sam osjetio blizinu Rima, Žmarci mi prolažahu kroz tijelo pri pomisli s kakvom svrhom idem u Rim, :

Rim! Stari, konzervativni» Rim! On bi i danas reformatore naj-

radije bacao u Hadrijanovu Tvrdjavu, i palio ih na lomačama kao

nekada. A ja, nekakav siromašni fratar iz prezrene i zaboravljene

zemlje koja se zove Hrvatska, dolazim u taj Rim, da dobijem »pla-

cet« za svoje reformatorske ideje, Dolazim, da se na пајуесеба apsolulistu na svijetu obratim riječima : »Svetosti ! Dajte da bude malo više slobode u Crkvi Вогјојј«,,,,

Naskoro se ohrabrih, Nijesam mogao i nijesam htio uzmaknuti, Kocka je bila pala još onda kada sam, čudnovatim načmom, prešao preko granice italije. Držao sam da bih se iznevjerio Božjemu pozivu kad bih propustio ono zašto sam išao u Rim, i što sam obećao braći čije su me molitve pratile, — Moglo je to biti s moje strane utvaranje i obmana, ali ja sam ipak morao izvršiti ono što mi je nalagala savjest, Možda neću nimalo uspjeti, možda me oni u Rimu neće htjeti niti da saslušaju; ali ća se ja ipak iz Rima vraćati miran i zadovoljan, u svijesti da sam izvršio svoju dužnost. Moći ću se pred svojom savjesti opravdati, da sam pokušao i ono zadnje što se močlo pokušati za mirno riješenje problema, koji su se ı te kako ticali nesamo moje duše nego i tolikih drugih duša koje stenju pod išom rimskog klerikalizma ı apsolutizma.

Tako umiren stupih iz vlaka na tlo УМјеспоба Grada, Sa kolodvora krenuh ravno u svoj nekadašnji kolegij »S. Lorenzo da Brindisi«, u via Boncompagni, koji ostavih prije pet godina, Tu nadjoh mnogo kolega i znanaca, s kojima sam nekad polazio predavanja na univerzi, Neki se od njih — pošto otslužiše vojsku — vratiše ovamo, da svrše nauke ili da polože ispite, Držali su da sam i ja došao s istom svrhom, Obveseliše mi se, a i ja njima, Jer bijahu ti mladi Iratri isto onako bezazleni i djetinjasti kao nekada, A za mene rekoše da sam se vrlo promijenio, te me stadoše koješta zapitkivati, Nijesu naravno niti slutili, da sam došao u Rim da zatražim pravo propovijedanja o reformi naših samostana i Crkve uopće...

Sjutradan bio sam primljen u audijenciju od našega P, Generala. Bojao sam se, da će se rasrditi što sam se usudio doći bez пјебоуе dozvole, Mi naime, po našim propisima, ne bismo smjeli dolaziti u Rim bez dozvole Provincijala i Generala, A ja sam došao bez dozvole i jednoga i drugoga. Zato mu se najprije ispričah radi toga, Jer da su komunikacije s Rijekom, koju je okupirao Danuncijo, vrlo slabe i teške, a stvari su vrlo prešne., On primi moju ispriku, Tada mu stadoh govoriti o svrsi moga dolaska, Predadoh mu razne pismene predstavke, medju ostalima i memorandum o pitanju riječkoga samostana s nacijonalnoga gledišta, i jedan memorandum o derutnom moralnom i materijalnom stanju u našoj redovničkoj Provinciji, kojoj prijeti propast i rasulo ako se ne uvedu neke znatne reforme,

ugo smo raspravljali o svim lim stvarima, a onda on uze akta i reče da će ih proučavati, a ja neka ostanem par dana u Rimu,

266