Nova Evropa

зјенисата пеКко озођио зтаћорозјоуапје prema fim odajama, i prema onima koji tu stanuju te milostivo saslušavaju obične smrtnike, Sve je sjajno, kraljevski, olimpijski.,,.. Zato treba da ima dobra doza srčanosti, tko se usudjuje ovdje govoriti bez bojazni, otvoreno, iskreno, a možda i neugodno Olimpovcima ,...

Livyrirani me sluša provede kroz dvije duge i prostrane sale, Onda se prijavih za audijenciju kod svećenika koji je ovdje vršio službu, po svoj prilici privatna kardinalova tajnika, No morao sam dugo čekati dok na mene dodje red, Bilo ih je dosta koji su već prije mene došli, Ja sam došao bio u šest sati, i čekao sam čitav sat, Imao sam dakle dosta vremena da se odmorim od brza hoda i da saberem svoje misli, Sjedio sam u crvenoj sali, i promatrao sam dragocjene slikarije i crvene tapete,

Postajao sam nestrpljiv, Vrijeme mi je previše sporo odmicalo. Želio sam, da se već jedamput svrši ta audijencija, na kojoj se imao odlučiti daljnji pravac moga života, Čovjek s kojim sam imao govoriti imao je u upravi Crkve veću ulogu nego i sam Papa, Ta njegčovo je bilo djelo novi crkveni kodeks, koji je tek nedavno dovršio, i kojim se ponosio, Tim je djelom udario pečat starome sistemu u Crkvi, i sapeo ju u okove najstrašnijeća formalizma, — »On sigurmnmo uživa u svome djelu, i drži da ništa boljega ni većega nije stvoreno iza Tridentskoga Crkvenoga Koncila, A ja — ubogi kapucin iz zabačene Hrvatske — čekam ovdje da me izvedu pred toga čovjeka, pa da mu kažem: Uzoriti Gospodine! Vaše djelo ne valja! Crkvenu upravu treba postaviti na sasvim druge temelje, Životu u Crkvi treba podati sasvim druge smjernice, Više slobode, manje apsolutizma! Više duha, manje formalnostil«

Dodje mi da se sam sebi nasmijem, U to mi dadoše znak da udjem, Ušao sam, Ogledah se, ali tu nije bilo nikogća, Komornik me ponudi da prodjem i kroz tu odaju, Prodjoh i stupih u drugu Još bogatije i ljepše urešenu, Ušao sam bez ikakova straha i drhtanja, posve miran i ravnodušan,

Nadjoh Kardinala na sredini sobe. Bio je obučen u svojoj kardinalskoj purpurnoj odori, Zlatan mu se lanac blistao oko vrata, a o lancu visio je isto tako sjajan zlatan križ, Bio je to čovjek osrednjega stasa, ponešto krupan, ali ne odviše, Izraz lica njegova pričinio mi se, u prvi mah, dosta simpatičnim, Po našem propisu, poljubih mu prsten i ruku, On me povede do sjajnih baršunastih fotelja te me posadi u iednu od njih, pa i sam sjede meni nasuprot na svoje »prijestolje«. Tada započe naš razgovor,

Poče da govori latinski, Vrlo se obradova kad mu ja odgovorih talijanski, I nastavismo talijanskim jezikom, To kod njih mnogo vrijedi, Odmah čovjeka više cijene, Ljubazno me zapita, što želim,

Najprije sam ga pitao o Rijeci i riječkom samostanu. Prije nekoliko mjeseci, on je sam glavom pisao bio u ime Sv, Oca Pape, našemu Provincijalu, da zabrani fratrima miješati se u politiku; pisao Je, da je vrlo ražalostilo Sv. Oca, kad je čuo o riječkim kapucinima da se, na sablazan vjernika čitavoga grada, »bave politikom« (tu se podra-

269