Nova Evropa

obazirao, a pogledavao me je sa sve većim nepovjerenjem, Čitao sam

u njegovim očima misao: »Oho! S kim ja to imam posla? „. , Po svemu izgledu, da je taj kapucin ili šenut ili vrlo opasan moderništale,,, — A onda bi opet čitao dalje, — Kad je pročitao tezu:

»Neka seu Crkvuuvede štovećademokratizacija« — gotovo se glasno nasmijao, i reče mi sažalno: · — Vidi se, da Vi ne poznajete svijeta! , , , Ja sam se tu i nehotice sjetio Velikoga Inkvizitorai njegova odgovora Hristu u romanu Dostojevskog. Pročitavši tezu: »Orkva Rimska neka se pred cijelim svijetom jasno i bistro odrekne svjetovne

vlasti« — vrlo je značajno zatresao glavom, kao da je htio reći: »Oho, sokole тој! [ takve se stvari usudjuješ predlagfati Sv, Stolici na odobrenje?!« — 1 tako slično kod svake od one 43 teze, Gotovo

svakoj našao Je prigovora, a samo Je za dvije iri rekao:

— Мо, #0 је дођго! ,,.

Dugo je to trajalo, A kad se čitanje i komentiranje napokon svršilo, Ja sam po izrazu njegova lica vidio koliko je bio razočaran samnom, Više nije gledao u meni čovjeka kojemu se iz početka obradovao, Dok sam mu sa zanosom govorio o Crkvi, i kako je treba spasiti i uzdignuti, gledao je zacijelo u meni izvrsno orudje za pobijanje struja protivnih Rimu i njegovoj ukočenosti, A sada, kad je iz pruženoga mu spisa doznao, kakva bi to imala biti Crkva, za koju bi se po mome sudu bilo vrijedno zalagati, ostade razočaran, To više ne bi bila militaristički disciplinirana vjersko-politička organizacija, nego svjetska karitativna ustanova, Pričini mu se, možda, da sam ja mnogo opasniji od drugih tajnih modernista u Crkvi, jer sam se usudio da smjelo od Sv, Stolice zatražim dozvolu za propagandu ideja i principa koji ruše same temelje sistema od davnine uvriježena u Crkvi,

On postade hladan i ozbiljan, Vidio sam na njemu, da mu je već dosadilo, Možda mu je trebalo vremena, da se raspita o meni i dobije tačne informacije, Zato se diže sa svoga udobnoga sedišta,

Bio je to znak, da smo svršili,

Ja ustadoh takodjer, i zapitah ga šta će biti s mojim spisom koji je on sveudilj držao u ruci, On, s izražajem neke dosade na licu da li istinite ili hinjene, nijesam mogao razabrati — reče:

— Ako baš želite, ja mogu taj spis pokazati Sv, Ocu ,., Ali Vam odmah velim, da tu ima vrlo mnogo stvari s kojima se ja nikako ne slažem . , , Ja ih ne odobravam, a držim da ih neće odobriti niti Sv. Otac

O tome nije trebao da me uvjerava, Ipak nadovezah:

— Ali ponavljam, Uzoritosti, da ja ne tražim sa strane Crkve odobrenje tih načela, nego samo slobodu da se o tom barem raspravlja,

— Niti to! — presječe mi on brzo riječ, — Ta to bi bila očita demoralizacija u Crkvi !

Njegovo lice poprimi strog izraz, kao u čovjeka koji mora budno paziti da se u zdravi organizam Hristove Crkve ne uštrca otrov takvih načela i težnja,

273