Nova Evropa

Još sam imao popiti jednu gorku čašu u Rimu.

Medju pitomcima u našem kolegiju povedoh raspravu o komunistima, To je naime onih dana bilo vrlo aktuelno pitanje u Italiji, Napeto se očekivala grupacija stranaka u talijanskoj komori, Neki su držali, da nije isključena mogućnost kompromisa izmedju komustičke i klerikalne stranke, pa se o tome mnogo raspravljalo, Ja sam branio stanovište, da bi katolici morali pomoći komunistima do vlade. Neki su se nad tim zgražali, te me izazvaše da potanje obrazložim svoje simpatije za komuniste, No čuvši moje nazore, isti dan prijaviše me P, Generalu, da širim »boliševizam« u kolegiju, te me P, General pozove preda se i podijeli mi ukor radi »smućivanja mladih duhova«, Ja sam i pred Generalom zastupao i razvijao svoje nazore, pa mu nakon svih njegovih razlaganja iskreno priznah da me nije uvjerio o protivnom, On mi dade da, za pokoru, proučavam encikliku Lava XI, »Rerum novarum«... O onim »gorućim« pitanjima, koja su se odnosila na reformu u našim samostanima, nije on mogao ništa tako »na brzu ruku« — kako mi reče — odlučiti; kad mu kazah, da će svako krzmanje samo pospješiti rasulo, on mi odgovori, da sve počiva u rukama Providnosti „ ,..,

Ja sam tada uvidio, da nema nikakva smisla da još dulje ostanem u Himu, te odlučih odmah krenuti na put, Osjećao sam silnu tugu u srcu, Bilo mi je teško, što je sve tako ukočeno i tupo u tom vječnom gradu, koji me nikad ničim nije mogao osvojiti, Promatrao sam te crkve, zgrade, ljude, i pitao se: »Hoću li moći izdržati? I dokle ?,,,,«

Tako umoran i klonuo, duševno ubijen, od ovo nekoliko dana boravka u Rimu, osjećao sam čisto fizičko pomanjkanje prostora i zraka, svjetlosti, sunca i života — slobode!,.. Mislio sam da ća lakše disati čim izadjem iz Rima, i kao pomaman spremao sam svoje stvari i otišao Još iste večeri na kolodvor,

Skočih u »diretisstmo«, i za malo časova jurio sam sve dalje i dalje od Rima, i bilo mi je kao da mi disanje biva lakše , ,.

Taj je doživljaj mnogo doprineo, da su u mojoj duši počele pucati ı zadnje niti koje su me spajale s nosiocima sistema zarobljivanja ljudskih savjesti i duša , . . Uvjerio sam se, da je tu uzaludan svaki pokušaj reforme legalnim putem,

Iz Rima sam otputovao 9, prosinca 1919,

D. Tomac.

276