Nova Evropa

cele ove psihologije, Kao i mišica, i duša je uvek mabrekla i napeta, Malo je idealnih emocija, simpatija, i emocija nežnosti, Sve su to, većinom, emocije akcije, gneva, moći, emocije svoga ja il: emocije straha, u svim njihovim manifestacijama i podvr'stama, Etičkih i estetičkih emocija ima, — ali su one potpuno prožete silmom, Ceo čovek je junak, Otuda su tako razvijene sve te emocije snage, jačine, brutalnosti; antipatije, neprijateljstva, borbe; samopregorevanja, samopoštovanja, divljenja sebi, precenjivanja sebe, impulzivnosti, samohvalisanja i hvastanja. Otuda i ona duboka vera junaka u »Gorskom Vijencu«, da postoji samo jedno pravo gledište, i da je to njihovo gledište; sve je drugo krivo i pogrešno, # sve drugo treba goniti do isirage, Postoji u svetu samo jedan trebnik, to je njihov, i što u njemu ne piše, to treba spaliti; drugo je sve »pasji milet«, i svi drugi »živuju kao ostala stoka«, I kako je taj radikalizam jak i nepomirljiv verski i narodnosno, tako je isto nepomirljiv i u svemu drugom, Žena, naprimer, koja inače čini polovinu, alto me i više, svih ljudskih emocija, ovde se mnogo i ne vidi: ona ima da rodi i da odhrani junaka, i, posle njegove pogibije, da tuži za mjim i nariče; inače, »ćud je ženska smiješna rabota«„..: ona nije junak i, prema tome, ona čini samo omo »što Joj Srce žudi«, U tom je smislu i sjajna tužbalica sestre Batrićeve, jedine žene koja se — sem jedne babe koja znači negativ, i jedne neveste koja se i me vidi i ne čuje — pojavljuje u »Gorskom Vijencu«, Sem opisa Fatimine lepote, ta tužbalica je još Jedino mesto sa emocijom nežnosti, Pa i fa nežnost, sem u početku, potpumo je one vrste koju neprestano maglašujemo, Tužbalica зег те Ва сеуе ima sasvim visoke alkcente, naročito u momentima gde se čuje opšta ljudska fuga; ali je i ona sva interpolirana mesnim osobenostima i shvatanjima junaka, Visoki akcenti su oni poznafi stihovi prepuni duboke tuge izražeme jednom potpuno narodnom dimarskom stilistikom: E

»Kudđa si mi uleteo, Da se mogu razđovionit, moj sokole —v srce moje!

Od divnođa jata tvoga? _A sa mrtvom tvojom glavom, brate ramol,,., kam da mi je,

Moj svijete izgubljeni, · Da ti crne oči, vidju,. sunce brate! oči moje!

Moje rame bez prebola, Da poljubim mrtvu. glavu тапо |ифа! с mjesto brata, ..«

Moje oči izvadjeme, očni videl!,., Ostali akcenti te tužbalice su ispod ovih; omi su »politički«, da tako kažem, herojski, i suviše jal za osnovni ton tuge, inter polirani gnevom i mržnjom, ) |

719