Nova Evropa

šta Je savršenstvo crteža u nacrtu, obrisima, svetlu i seni, čime slike dobijaju svoju oblinu, koji će upražnjavati vajarstvo onako kako treba, i koji će, poznavajući iz temelja veštinu gradjenja, umeti da podigne zgrade udobne i sigurne, zdrave i vedre, u pravim srazmerama i bogato ukrašene, Osim toga, bili su mu svojstveni smisao za filozofiju i dar pesništva: da bi svet бједао u njemu, i cenio, redak uzor života, rada, svetosti narava, i sva-– kog dela, i divio mu se, te da bismo da smatrali više nekim ne= beskim nego zemaljskim dobrom, Pa pošto je video, da se u svim veštinama, a poimence u slikarstvu, vajarstvu, i arhitekturi, daroviti Toskanci ističu stalno iznad svih drugih, zato što više nego ikoje drugo pleme Italije ulažu mara i studije u ргошбаvanje znanosti i umefnosti, izabrao je Firencu, najslavniji medju gradovima, da mu bude otadžbinom, da bi u njoj, u licu jednog njena gradjanina, izneo pred svet zasluženo konačno savršenstvo svih veština, Tako je sinjor Lodoviku Buonarotiju (Lodovico di Lionardo Buonarotti Simoni), poreklom — kako se 50vorilo — iz plemenite obitelji 6rotova od Kanose, godine 1474, pod značajno blagohotnom zvezdom, od jedne čestite i blagorodne žeme iz doline Kazenta, rodjen sin, — iste godine koje je Lodoviko bio načelnikom dvorova od Kjuze i Kapreze, u okrugu · Areca, nedaleko od Vernijske Stene, Sde je Sveti Franjo zadobio svoje krvave rane. To je bilo na dan 6. marta, oko osam sati uveče; i otac mu nadenu ime Mikelanjolo, ponukan — bez naročite namere — nekom višom pomišlju, budući da je smatrao da mu je s njime palo u deo neko neobično, nebesko ili božansko, dobro .

Kada je položio svoje zvanje, preselio se Lodoviko opet u Firencu, i stanovao je na tri milje od grada, u jednoj vili u Setinjanu, gde je od svojih predaka primio bio u nasledje jedno dobro, U tom mestu ima mnogo kamenja, pošlavito kamenoloma pešćanoga kamena, u kojima stalno rade kipari i klesari, te koji su tu većinom i kod kuće. Lodoviko dade Mikelanjola ženi jednoga kamenoresca, da mu bude dojkinjom, što je docnije jednom služilo povodom da Mikelanjolo kaže u šali Vazariju: »Gjordjo, moj duh sam po sebi ne bi vredeo ništa, da nije ugledao sveta u blagome zraku Vaše postojbine, Areca; baš kao što sam i dleto i čekić, kojima izradjujem svoje figure, usisao sa mlekom moje dojkinje«. Lodoviko je zatim dobio još više dece, pa kako nije imao mnogo prihoda, namenio je svoje sinove tkačkome zanatu, a već odrasloga Mikelanjola dade u školu Frančeska od Urbina; ali je dečak, koji je u sebi osećao neki neodoljivi nagon za crtanjem, trošio mnogo vremena па ovaj posao, radeći ga polajno, budući da su da otac i učitelji zbog

280