Nova Evropa

lica Lovrane, Rijeke, Bakra, Kostrene, te Cresa i Lošinja, +. ј. mjesta iz kojih se ponajviše rekrutuju naši pomorci i »naviganti« uopće.

Uticaj mora odražava se, isto tako, i na duši naše inteligencije u Primorju, Idealizam, misticizam, nacijonalizam nalazimo u svim njihovim književnim i umjetničkim djelima; misticizam prevladjuje još u staroslovenskoj književnosti primoraca, a Slagoljica je našla najveće pobornike u Gornjem Primorju., Ovdje se ne možemo na tome zadržavati, pa ćemo samo još zabilježiti ukratko odjeke uticaja mora na dušu i maštu najpoznatijih naših književnika iz Gornjeg Primorja: Ivana Mažuranića, Eugena Kumičića, Ante Tentora, Silvija Strahimira Kranjčevića, Vjenceslava Novaka, Frana Mažuranića, i ostalih, kojima se pridružuju i neki pisci koji nisu baš Gornjoprimorci, ali su im ponajbliži, kao Vladimir Nazor i Marin Bego. 1 Mažuranići su doduše porijeklom Crnogorci, ali pojedini stihovi u »Smailagi Čengiću« odaju bezuvjetno Primorca, koji dobro poznaje sliku morske pučine i tajnu njenih valova.

Najbolji opisivač Primoraca svakako je, dosada, Vjenceslav Novak. On je čedo našeg uskočkoš mora, koje mu je priraslo za srce, jer se na njegovoj obali rodio i odgojio. On prikazuje sve socijalne probleme svoga Senja, i njeđove okoline. Evo kako on crta karakter i temperamenat svojih sumještana:

»Ljudi su priprosti, bez priprave za svoj posao, zato se ne mogu držati u nikakvu ravnovjesju sa drugim svijetom, Ne znaju prošlosti, ne umiju gledati u budućnost, žive od danas do sutra, i vjeruju da се se ovaj dan slijedeće godine bez promjena vratiti onakav kakav je danas.,. Nehaj, strašan nehaj!l.,,. To je valjda baštinstvo iz stare, patrijarhalne dobe, kad je grad obilovao porodicama koje su živjele u drugim prilikama, pa se dalo sačuvati imuta, ime, časti, plemstvo, i ponos, Senjski Martinići baštinili su od svega samo ponos, i to lažni ропоз,,, Чепјашп se ne ogleda vani za kruhom, Oni su maleni kao djeca, Trst im je Bog, tršćanski milijuni i tršćanske palače, sa prepre= denim židovima, sve što vide. Sami u se nemaju pouzdanja, Trst ih je zabliještio kao sunce vid: kad svrnu oči na svoje ilo, ne vide ništa nego fminu, To im je slaboća: otuda medjusobna mržnja, zavist, zloba, sebičnost, i sljepoća za opće dobro...«

(»Pod Nehajem«, str, 75/76.)

Novak je neprijatelj sveša gnjilog i usiljenog u ljudskom društvu i poretku. Imaš li smisla za motiku ili ribarenje, ostani pri tom, a ne da se silom namećeš u dospodski stalež [>Tito Dorčić«), kad i tako naša sredina nema smisla za kulturu i umjetnost, jer je analfabet, a oni obdareni ljudi, kojih imademo na tim poljima vrlo malo, moraju poludjeti od bijede ı nerazumijevanja. U Novakovim djelima nailazimo na divne opise mora

74