Nova Evropa

i neizgužvanoj hošulji i novim nenavlačenim opancima, viri pozadi crna bosa ispod ridje raščupane vlasulje. I zbog toga, 510 on fo sdm nije zapazio, bilo je smešno. I njegova neprirodma srdačnost izazivala je želju za odobravanjem. »Ni njin hleb nije laPh«, — mislio je svahi.

Zatim je izišao, isto u opancima od lihe i sa ridjom о1аsuljom, pripovedač pričd iz narodnog živola, čija se suština sastojala u nepravilno izgovaranim rečima, haho se misli da ih izgovaraju neobrazovani ljudi. U sfvari, fo je pomalo i vredjalor; ali su i njemu dobrođušno pljeshali.

Zavesa pada. Izlazi scenarista u haputu, i haže glasno, habo se obično govori ono šfo već sui davno i sa nesirpljenjem očeБији: — » Ana Rajngart prihazaće svoju novu tačku U stana Е«. Sve umuhne.

Nahon jedne sehunde začuju se pofmuli, prigušeni zuuci muzibe, Pao odnebud iza debelih, mračnih zidova, Zavesa se brzo i bez šuma rastvori. Pozornica predstavlja famnicu, ugao zida od debelog sivog hamena sa maznicama Rreča, pregršt slame па podu i čefvrfast prozor sa debelom rešetbom. U drugom uglu, — naslon, zastrt cruenim platnom, na njemu Prsf i jevandjelje od drveta. Sve su oči uperene na ofvorema famničha vrata sa Pamenim stepenicama na gore. Šfa će se jauifi ofuda?

U muzici se začu ofsečen akord, kao od prehinutih žicd na blaviru, i istog frenutha, po Phamenim pragovima stepenica, hao gurnuto snažnim udarom dželafa, shofrlja se slabačho ljudsho felo. Dvoranom prodje drhtaj, i sue zamre.

To je ona: njeno malo telo, zgrčeno u hlupče, nemoćno leži па Ватепот роди. Videla se samo ledja, i bujne zlaćane Rose, rasufe po podu. Zatim, polako, diže glavu, i hlečeći, s izrazom još ne minule boli od udarca, sa bezazlenim detfinjshim sfrahom počinje da razgleda tamnicu, slamu na podu, prozor sa rešethom. Njene oči ne izražavaju onu preuveličanu pafnju i užas, hoji se obično pribazuju na pozornici. Njeno lice je lice defeta Rome se još nisu zaustavile suze od prefrpljenog bola a već mu je pažnja obuzefa novom, nesvihnufom sredinom. Ali je sredina jadna: pregršt slame i prozor s rešefhama. Ona shvati sve. Trenufno saznanje svoje izgubljenosti, izgleda, prožima joj mozah.

Ona sboči, baca se па отата, visi na bravi, trza se, u nastupu očajanja grize svoje rube. Za nju ne postoje gledaoci. Ne postoji gomila ljudi hoja sedi u duorani iza njenih ledja. Ona je sama pred zatvorenim za naveP uvrafima, hoja ne ofuori ničim, jedino što može fresbati glavom o njene fešhe dashe i gristi rube, da bi se ugušio bol saznanja živog sahranjenja.

Jedna se misao budi u stotine ovih ljudi, boji su pozadi: baciti se na fa uvrafa; pred sfofinom snažnih radničhih pleća nesamo vrala već ni zid ne bi izdržao,

270