Nova Evropa

Bohinjski fragmenti, a

Slovenski bogovi bili su čudna družina, — podigli su se bogzna gdje po nizinama za lijenom Voldom, tamo. gdje šume ујеспе Пре 1 стан i miriše eljda, samo eljda, — kudgod pogledaš, široka poljana puna eljde i zujanja pčela. Boginje se šeću medju eljdom, poliježu u nju, nestašno žmirkaju očima prema suncu, i pjevaju skladnim glasom iste one pjesme koje još danas čuješ u samofnoj kući na planini, kad u mukloj noći sjede prelje oko kolovžata i pjevaju, pjevaju. I bogovi slovenski poliježa u sjenu ispod lipš4, pa u neizmjernom mirisu lipova cvijeta sanjare i sanjare, — tkaju istoriju svojem pokoljenju, koje pjeva za svojim blagom, nješuje eljdu, i obožava stoljetne lipe i bogove, koji smireno sanjare i ispijaju slatki nektar iz mirisavih cvjetova što šume nad njima i pjevaju uz jednolično zujanje nemirnih pčelA, |

Čudne li družine! Nije dakle nimalo čadno, da se nije mogla uživeti u nove prilike i u novu domovinu, kamo se, u vihoru i u odvajanju, preselilo njezio pokoljenje, Kudgod pogledaš, gore, — same gore; vrhovi se dotiču neba, snijeg vije po grebenastim padinama, zelene šume šire se u beskraj. Nema lipovih gajeva i prostranih ravnica& posejanih eljdom; snježna brda izdižu se upravo do zvezda, i — bogovima je feško, muči ih želja za zavičajem na Volgi, za lipovim nektarom i smirenim sanjarenjem tamo u sjeni stoljetnih lipa, Hrišćanski Bog stupio je pred njih, a oni su mu se mlitavo oduprli, — okrenuli se i išli polagano, polagano, prema suncu koje se radja iza Volge, iza eljde, iza pjevajućih lip4, Usamljeni, okoreli žreci umirali su dobrovoljno na žrtvenicima ovih bogova, bura je zavitlala o tren oka nad novom domovinom —: Volkum, Hoktimirov sin, izvojštio je pobjedu nad starim načelima, i kao tri sjenke na bijegu izginuli su za svoje bogove tri borca, tri junaka — Avreli, Droh, i možda Črtomir; da, i Črtomir,..

Il, ako si se penjao iznad Stržišča, po strmom, travom obraslom obronku, pa zatim usopljen zastao na vrhu Črne Prsti i zaokupljen mislima gledao svijet koji se iznenadno sav otkrio u strašnoj moći pred tobom, — bili su to stari slovenski bogovi koji su se nenadano izvili iza tankih, ružičastih oblačićaA visećih nisko pod tjemenom Triglava, Žarkim, zlatnim zrakama zableštali su preko bijelih grebena, i već su se sklonili i raspršili ružičasti oblačići, a zlato se zakopalo u zelenilu Velikoga Polja, i prostran planinski svijet tiho se pruža oko tebe, tako tiho i smireno da razgovetno čuješ pritajeno žuborenje izvora što kaplje tamo ispod Komne sa strmih hridina, A. duboko dole u zelenoj dolini, posutoj bijelim seočićima, njiše

283