Nova Evropa

s toga bisera proslavio se Bohinj, A sva fa slava potiče od smrti nesrećne Špelice, kojoj su bračnu postelju istesali valovi Soče tamo u neprijaznoj trijentskoj dolini, I upravo radi te Špeličine smrti zaslužio bi Rudolf Baumbah spomenik na Komni, ispod Komme, ili u srcu samog Triglava, |

U šumenju razuzdane Savice odzvanjaju i prvi stihovi Prešernove paganske epopeje, da već nedaleko dole, u melankoličnom brujanju bledskog zvončića rezignirano zaćute, Kruti su to stihovi iako velebni, i vidi im se da зи зе јау па ртаби domaje samih bogova, Ovim stihovima morali bi se pridružiti dalnji stihovi; morali bi se nizati jedan za drušim, da bi bohinjska epopeja bila potpuno dovršena, A Prešernovi stihovi ostali su samo odlomak koji niko nije znao nadopuniti, Veliki Bohinjac, Janez Mencinger, nije imao smisla za poeziju, — bio je ilozof, i nije shvatio. zadaću koju je Prešeren ostavio svim potomcima, da ju riješe u njegovu smislu. Bohinj je ostao odlomak pred svijetom, i nakon doba bogova cjelokupna njegova istorija zapečaćena je velikim pečatom,

I kad čovjek gleda sa Rodice, ili sa Črne Prsti, ovu tihu kotlinu, punu pokopana života i žive prošlosti, nehotice zamišlja sebi da je sve ovo već negdje vidio, daleko i drugdje, Sve je nalik na markaninu sliku koju Je oštrim a vjernim potezima kista naslikao velik umjetnik megdje u fudjini, I u duši se razotkriva slika i stoji već sasvim odredjeno pred očima — Berhtesgaden, Kenigse, Vacman, A u pozadini pjesnik i umjetnik Ludvig Ganghofer, koji je stvorio Berhtesgaden, i Berhtesgaden njega, Tamo gore Vacmanova Кола sa samotnim kućama, u pozadini sanjari Kenigse posred divljime i melankolije, nad svima pak se prkosno svetli sam Vacman u slavi i ljepoti, a čitav kraj je prezasićen i ožaren blistavom, prirodnom poezijom koju je za sva vremena razlio Ganghofer nad ovim čarobnim svijetom, Ovdje dole, medjutim, sanja ispod Triglava Bohinj, vjerna berhtesgadenska slika, u svojoj iskonskoj i božanskoj primitivnosti, kao priča koju je poznavao samo pračovjek i ponio je sa sobom u grob, Kenigse i Bohinjsko Jezero stvorio je Stvoritelj u istom času i u istom raspoloženju; prvo jezero je i obdario rječitim pjesnikom i istorikom, a na drugo Je zaboravio.

Prozajični i hladni istorik neka ne dira Bohinjsko Jezero, — Savica će već probuditi sebi pravog istorijografa, koji će razumjeti Prešernove junačke stihove i napisati krvlju svoša srca bohinjsku epopeju. Bohinj je vrt božji, i ima hiljadostruke žice, — ko bude udario u pravu žicu, razotkriće mu se cjelokupna (ајпа ovog božjeg vrta, i Bohinj će disati i živjeti pred svijetom u pravom svjetlu kad slovenačka ćerka slovenačkog Vacmana

tamo pri jezeru zapjeva svoju moćnu, tužnu, a ipak srčanu рјезти,,.

285