Nova Evropa

Amch die Kultur, die alle Welt beleckt, Hat auf den Temfel sich erstreckt; Das nordische Famtom ist nun ntcht mehr zu schauen,

(1 kultura, koja liže cio svijet, protešla se je i na djavola; nordijski famtom ne može se sada više da vidi,)

Kalkovo saznanje, kakova istina, kakova »visoka intujicija«| Mefistofel se hvali da je Fausta oslobodio od prazne imaginacije (vom Kribskrabs der Imagimation«)., Šta će mu povlačenje po špiljama i pećinama, u kojima se sakriva Као sova, Divna li užilka u moći i rosi ležati na bregovima i strastveno grliti zemlju i nebesa, nadimati se do veličine božanstva, i osjećati cio šestodnevni napor stvaranja u svojim prsima te, u богдој snazi, uživati ne znam kakove maslade, stapajući se strastveno s kozmosom: »Svijet se diže ı pada, kotrljajući se neprestano; on zveči kao staklo, u unutrašnjosti prazno, koje će se uskoro skrhati«, — pjeva mačak u vještičinoj kuhinji, Kako je već rečemo, Gete se mašao razapet izmedju dva problema, — »dvije se duše« bore u njemu, i iz te borbe radja se bolno stanje neizvjesnosti i nemira, Stav je potpuno pjesnič kki,i zato njegov Faust i Melfistofel nijesu alegoričke konstrukoije nego individualizovane ličnosti, sa svim svijetlom i sjenkama realnih figura, a akcija je dramatski živa, Dovoljno je spomenuti samo meke situacije koje se neodoljivo nameću svojom sudestivnom snagom i reljemnošću prikazivanja. Faust, odbijen od Duha Zemlje, osjeća se prepušten samome sebi, bez vodje u duhovni svijet kojega je tražio i potismut u »nesigurnlu sudbinu čovjeka«. Ko će ga poučiti o onome što ima da radi, i da li se ima podati imutarnjem porivu za višim životom ili da mora ugušiti? Najdivnijemu što je začela naša duša pridolazi nešto strano, što postaje sve stranije, te prekrasna osjećanja koče se i umiru u stisci i komešanju svakidašnjice. Fantazija, koja se smjelim krilima diže k Vječnome, klone s neznaina uzroka, a briga se gnijezdi u dubini srca, umištavajući svaki mir i svaku sreću, Ne, čovjek nije sličan bodovima. On je sličan crvu koji gmiže prahom, a i kojega uništava noga prolaznika, Zar će instrumenti obkniti tajnu bitka? Priroda ne dozvoljava da joj se, usred bijela dama, otrgne tajanstveno velo. I ono što oma neće da otkrije čovjeku, zar će joj ovaj iznuditi »polugama i šarafima«? U tome času očajnički pogled Faustov pada na bočicu s otrovom, Vizija smirenja u smrti, vizija prelaza preko kristamo tihoša mora koje vodi novim obalama i novom danu stišava buru u mjegovu srcu. On, još pred nekoliko časaka sitan crv, okrenuće ledja zemaljskom sumcu i drznuće se da rastvori vrata od kojih svak bježi, nedrhćući pred strašnim prolazom, oko čije uskog ušća dori cio pakao. Odlučiće se na ovaj radosni korak, pa bilo i

190