Nova Evropa

da зе oseti sva duboka razlika izmedju obe vizije života. Stara, odnosno klasična, estetika nije znala za pojam originalnoga; njen pojam umetničkog stvaranja sadržan je u pojmu imi{ acije — »mimeze«: ume{nost mora da oponaša, ali ne po načinu i obliku izražavanja već po sadržaju i predmetu izražene stvari, Cela grčka umetnost povezana je oko istih predmeta i sadržaja: srdžba Ahilova, brakolomstvo Klitemnestre, osveta Atrejeva, Edipov kompleks, itd.. Nigde novog predmeta. Sižeji su mitološki, večno isti, kolektivni; oni ne smeju, i me mogu, da se menjaju, Nema invencije u sadržaju. Može da je bude, 1 mora da je bude, u formi Anoniman, bedan, i sasvim običan, život nepoznatoša pojedinca, izgubljena i nezapažena u koloseku života, grčki stvaralac ne poznaje, Čovek јеdnog Dostojevskog, Čehova, Balzaka, ili Pirandela, ne bi mogao da posluži predmetom ni Pindaru, ni Sofoklu, ni Езћу а, Platon drži, da je umelfnost oponašanje sveta fenomena, ideja, senka senke, dakle, kako Tilger oštroumno kaže, smanjena reprodukcija jedno smanjene realnosti, Aristotel i Plotin idu još dalje, pa misle da umetnost ne može da bude боја imitacija prirode, već da umetnik, oponašajući prirodu, treba da je ulepšava i svodi na logičnu i organsku harmoniju, Protivu tako shvaćene umetnosti, koja je fatalno morala da se ograniči i gotovo cela svede na problem stila, ornamentike i „dekorativnosti, dakle spoljnjeg oblika, izdiže se i buni savremena romamtička estetika, koja se — za razliku od klasične estetike — oslanja na Život ı koncentriše u njemu, kao dijametralnoj opreci Oblika. Umetnost mije sad više imitacija prirode, kako su to posle klasične estetike ispovedali estetika Renesanse, francuska književnost Kralja Sunca, estetika Paskala, La Brijera i Boaloa, i poslednji napori Moreasa, da ne govorimo o Valeriju i ostalima u naše dane, — umetnost u romantičkoj estetici silazi u Život: ona se sva kupa u Životu, identifikuje se sa njim, postaje jednaka Životu, deleći sa njim sve njegove protivurečnosti, ı celu plimu i oseku njegova pomeranja i njegove stalne uzburkanosti, Stvorena u sukobu izmedju klasične i romantičke estetike, u borbi Života ı Oblika, savremena umetnost postaje Srozničavi i dramatski izraz mdividualnog genija, društvenog života, odbijajući da se oslanja na stare ı istrošene predmete, i tragajući neprestano za novim. Alko ona to ne čini, ona prestaje da bude umetnost, Tu se opravdava i savremena OVA za rehabilitovanjem zaboravljenih istorijskih ličnosti, dajući im upečatak savremene originalnosti.

Slična razlika gledišta izmedju grčke i savremene vizije Života ispoljava se i u suprotnom shvatanju o besmrtnosti duše, Za grčkog čoveka, sva težnja sastoji se u postignuću celine i harmonije koju su titani skršili u svome prvom sukobu sa bogom. Grčki misticizam ne poznaje individualne razlike izmedju sebe-čoveka i božanstva, — čovek postaje jedno sa božan-

12