Nova Evropa

Ive Sveti, sin stare Mare,

Iz zadnje hiže (kuće) na kraju sela, Treset lit je samo po tujih delih dela, A sad pod dane stare,

Njegova jedina šći

Doma mu mrtva leži.

I danas na dan šćerine smrti

Je miran i tih kako svaki siromah: Jena tiha suza modro oko mu muti I samo ga obuzima strah:

Da mora iskati milostinju

Za šćerinu mrtvačku škrinju.

Svo selo već je ubaša

Dvi daske ni nideri (nigdje) naša (našao). Njih je iz starega poda izvadija

Lipo ostruga i zgladija

I škrinju šćeri zgotovija.

U ovoj pasivnosti, mogli bismo reći dostojevskijevskoj potištenosti, Balotinih junak4, koja se sve više nadoknadjuje kombimacijom vrlina: raditi, trpiti, + Bogu se moliti (posljednja vrlina daje im se još u većoj proporciji nego što ona faktično \postoji u istarskom, selu), leži nesumnjivo slaba strana mjihove wocijalnosti. Baš time, istima, nekim konzervativnim krugovima ona može biti priJatna: ali iz istih razloga takovu sintezu životne filozofije pjesnika ne mogu slijediti oni koji žele aktivno učestvovati u socijalnoj borbi maroda, koji vjeruju da se čovječanstvo može uspeti na tešku i visoku goru novog života... Kako je to bono: krenuo čovjek zemlje, narodni čovjek male, zabačene i zaostale provincije, u veliki avijet evropskog naprednog zbivanja, na visoku goru slobodnog duha; nu eto, i neuspevši se na vrh, počeo već da se spušta u naše ščavunsko historijsko podzemlje! Ah, kad bi se on opet okrenuo i pošao prema vrhuncu! Oj sudbino naša, malena i prokleta, koja u svojoj »vječnoj polovičnosti i neodlučnosti« me dopuštaš »da se cik-cak kulturna linija hrvatskog (a tim iprije istarskog) razvoja ispravi, i da bude u skladu sa duhovnim pravcima savremene evropske kulture«, — ikazaćemo riječima prof. Mirkovića iz »Flacius«-a, primijenivši ih na našu epohu.

289