Nova Evropa

tika nije spoljašnjeg i dekorativnog karaktera, ona izvire iz unutrašnjosti, iz same njegove nemirne i borbene prirode, iz težnje k onom najvišem — umjetničkoj istini. Oblik kantate po sebi je Janačeku nametnuo problem izvjesne ravnoteže izmedju pjesnikamuzičara, koji se ponajbolje može da afirmira u čisto instrumentalnim formama, i radnika-borca, koji se — kako amo vidjeli — ponajbolje ispoljio u njegovoj muzičko-scenskoj produkciji. Tako su nastale, medj ostalima, legenda »Amarus«, nokturn »Na Sol4ni Čar tak«, i »Včenć evangelium«. Ali stoji, da je u velebnoj »Clagolskoj misi« opet nadjačao Janaček-borac: kao da je iz njega progovorila religijoznost slovenskog kolektiva, seksualnost paganska oplemenjena idealima hrišćanstva i općenitog »čojstvać, — duh braće Ćirila i Metoda, koji kao da nisu pukim slučajem počeli da šire slovensku religijoznost baš u njegovoj domaji.

Slučaj Janačeka ponajbolje avjedoči, kako pravi stvaralac može da dodje do izražaja samo u politički slobodnom narodu. Ideološka razlika izmedju muzičkog smjera u Pragu i općenitog mentaliteta Moravljana u predramoj Monarhiji uzrokom je, da Јапабек 17 тајов 1 ргоутејјајлос Вгпа, Како smo vidjeli, nije nikako mogao da ве kao kompozitor Фотосте згтед та вуји Сећа. Ali je i do Praga dopro u toku Velikog Rata, a prašku opoziciju konačno nadjačao istom u potpumo ošlobodjenoj domovini. Danas. medjutim, nesamo muzičari i atručnjaci, već i publicisti — poput Ame Novaka (u dnevnim političkim »Lidovim Novinama«, u uvodnom članku) izriču svoj sud o njemu ovakim značajnim riječima: »Sve pokazuje da danas, deset godina nakon Janačkove smrti, nijesmo pri koncu, već da naproliv stojimo u središtu majstorova pobjedničkog puta, pobjede koja opravdano ispunjuje ропозот nesamo grad Brno, nesamo rodnu mu moravsku grudu, već i čitav češkoslovački narod...« Jer doista, tvorevine Leoša Janačka su danas svojinom cijeloga kulturnog svijeta, i one su, pored već ustaljenih imena Smetane i Dvoržaka, samo nov dokaz, da češkoslovački i slovenski stvaralački genij u muzici nesamo nije iscrpljen. već da još ima mnogo svoga da kaže i konstruktivnog da prilaže: općoj kulturi svijeta.

Antun Dobronić.

46