Nova Evropa

kao simvol raskida s ostalim ruskim narodom, kao znak izdaje sve maloruske prošlosti i grubog nasilja nad svojom nacijonalnom svešću. Tvrdjenja Krimskoga najbolje pobija fakai, da je u Prikarpatskoj Rusiji, za vreme popisa stanovništva u 1930 godini, više od 450.000 Karpatorusa primmalo svoju nacijonalnost ruskom, a& samo 2.335 (dakle ne više od :/50/0) ukrajinskom. U Poljskoj, u popisu stanovništva u 1931, nalazimo 700.200 ljudi koji su kao svoj maternji jezik označili »ovdašnji«, budući da nisu smeli, zbog polike Poljske Vlade, da nazovu sebe »Rusima«, a nisu želeli da usvoje ime »Ukrajinaca«, na što je ih tada Vlada terala; oni su našli izlaza, stvorivši nov slovenski jezik »ovdašnji«. Ali, za naše čitaoce najmerodavnije je svakako mišljenje čuvenog hrvatskog slaviste V. Jagića, formulirano jednom zvaničnom prilikom: godine 1915, grupa ukrajinskih deputata u austrijskom Parlamentu predala je Vladi molbu, obrazloženu od strane Naučnog Društva »Ševčenko« u Lavovu, u kojoj Je molila da bi se u buduće stanovništvo istočne Galicije zvanično zvalo isključivo »Ukrajincima«. Ministar Unutrašnjih Poslova zatražio je o tome mišljenje profesora Univerziteta u Beču, istoričara Ibersbergera i slaviste Jagića. U svome odgovoru Jagić, iako Je dobro mao kakav je odgovor bio poželjan, odlučno je pobio sve navode Ukrajinaca u korist imena »Ukrajina«, »Ukrajinac, »ukrajinski«ć, ı ustao u zaštitu terminologije vezane za ime »Pycb«. Imena Ukrajina, Ukrajimac, ı slična, postala su poznata i uvedena u upotrebu, i u Rusiji 1 u mnostrangstvu, zabvaljuJući boljševicima, koji su ih nametnuli Malorusima u Боујетвкој Rusiji. Do Revolucije, Ukrajinom su se zvale samo zemlje na obe strane Dnjepra, otprilike od Kijeva do Jekaterinoslava, a oblasi na istok od njih — u slivu reke Dona — zvala se »slobodnom КгаJinom«. Dalji zadatak »ukrajinizacije« pod Gruševskim sastojao se u obradjivanju maloruske povesti, te maloruske kulture i književnosti na takav način, da bi se čitaocu činilo kao da izmedju Velikorusa i Malorusš postoji, i da je oduvek postajao, dubok i nepremostiv jaz. Trebalo je dokazati, kako medju kijevskim mperijodom ruske istorije i moskovskim perijodom nema nikakve unutrašnje veze; a naprotiv, prikazati sve čarke ı silne sukobe ruskih kneževa kao sudare nacijonalnog karaktera izmedju Juga i Severa Rusije. Ovo је био ват Gruževski svojim mnogotommim delima iz istorije Ukrajine i njezine književnosti. Mora se reći, da njegove knjige deluju na strance, pa čak i na naučnike, veoma sugestivno: i to,

119