Nova Evropa

budući da je to bilo potvrdjeno od tamošnjeg Predsjedništva Policije, a istoričar nije mogao da ospori dokaznu snagu jedne prijavnice... Ali da je jedan beogradski profesor krivičnog prava, umjesto da baca bombe, baš onog odlučnog dana prisustvovao jednom predavanju doktora Lilijentala u Berlinu, zar je stvar istoričara da to zna ili da i misli na takovu mogućnost? I baš on je nasjeo onim sentimentalnim frazama dokumenata, o kojima profesor Masarik kaže da ih ne bi upotrebio ni kakav gimnazista, zato što se ni sam, ako ustreba, ne bi ustručavao da u kakvom tajnom protokolu govori o »zlatnome Pragu«... U obećanju gospodina Dra. Fridjunga, da će se intormirati o pogrješnosti onoga datuma, najpregnantnije su izražene dužnosti istoričara. Moram reći, da nemam respekta pred ovakim zanatom, — ni pred njegovom važnošću, ni pred njegovom ozbiljnošću, ni pred njegovom intelektualnom visinom. Bio sam slušaocem. U sudnici. Bio sam prisutan, kad je nauka zatajila pred logičnim jedamputjedan, i kad nadmoćnosti nije preostalo drugo do da gladi svoju lijepu bradu, uz stereotipne riječi: »Doista čudno, čudno«. I kad je odjelni predstojnik Spalajković, na čije je demaskiranje od strane gospodina Dra. Fridjunga say svijet napeto čekao, odgovorio samo sa dž, da, ili sa ne, ne, smatrajući što je preko toga za zlo, nauka se mašila jednog čudnovatog pitanja. Poslanik Masarik rekao je bio u jednom govoru, da članovi Koalicije nisu dobili novaca od Srpske Vlade; ako je dakle, kako se tvrdi, srpski Odjelni Predstojnik sastavio za svoga Ministra onaj izvještaj koji se bavi podmićivanjem, »onda mora da je gospodin Spalajković onih 12.000 franaka stavio u svoj džep«. Jasno je, da je govornik (Masarik) htio, da iz nemogućnosti pronevjerenja zaključi nemogućnost izvještaja. Ali sad iz jednog logičnog argumenta nastaje pod istoričarevim rukama etski gravamen, i gospodin Fridjung vjeruje, da je Masarik iz činjenice izvještaja htio da zaključi mogućnost podmićivanja! Po gospodinu Fridjungu, dakle, htio je Sloven poslanik samo da izvuče Hrvate — oni nisu uzeli novac, jer ga nisu dobili —, ali je istovremeno htio da prikaže Srbe kao potstrekače na veleizdaju a ujedno kao lopove — oni nisu dali novac, znači da su ga sami uzeli! Masarik je izrekao »jedno naslućivanje (Vermutung)«, — : »Smijem li zamoliti gospodina Odjelnog Predstojnika, da se izjasni o tom naslućivanju?« Gospodin Fridjung izjavljuje, da je spreman da da gospodi tužiocima izjavu zadovoljštine, ako mu svjedok učini uslugu, da dopusti »mogućnost ovog hipotetski izrečenog naslućivanja«, tojest defraudacije. Opći smijeh i upadice, ali ih Predsjedavajući ovaj put nije odbio opomenom: »Moja gospodo, mi smo ovdje u Beču«, jer je ova formula već prečesto poslužila horu tužilaca kao refren, i jer se i suviše očigledno pokazala kao izvinjavanje za slaboumnost i loše manire. Nestrpljivo se čeka, da odgovor svjedoka posredstvom tumača dopre do našeg uha. Odgovor ne ostavlja nikakve sumnje, da je pitani shvatio pitanje kao duševnu svjedodžbu siromaštva, a ne kao ratno lukavstvo protivnikovo...

Pa kada ga (Fridjunga) ostaviše na cjedilu najvjerniji dokumenti, i najzad se umiješa još i berlinska policija, onda on — pun domoljublja — pritiskuje na srece Zemlje zastupane u Carevinskome Vijeću i k tome

118

OL LO KOLO