Ošišani jež

NEPREDVIĐENO

DA KRENEMO DRUGOVI!

Naplsao:

Raša BАУIС-

(3I.AVA PRVA п kojoj Jedan novajllja hode da ndara o zid Jednog dana došli mi na konferenciju osnovne organizacije, kad tamo nepoznat čovjek. Znamo se međn sobom, svi smo kao svoji, pa nam odmah pade u očl A on, malo-malo pa gleda na sat, Prilazi najzad jednoj grupi; Drugovi, kako bi bilo da кгеnemo? Pro Slo je već dvadeset minuta! Ne brinite, sad ćemo tunlruje ga sekretar. Uvijek je tako nisu svi pristiglii pa ni Jova predavač eno ga na ulici, гаzgovara s nekim prijateljem, A, to je predavač! Možđa mu sat ne ide dobro. sad ću da vidim upućuje se neznanac prema vratima. Sta je ovome, ko je to? gledamo za njim. To je, mlslim, Kade Radinić prisjeća se nastojnik iz broja 53. Juče se doselio iz drugog rejona, pa ni stvari nije istovario a već pita: „Како Front? Kad će biti konlerencija?“ Hoče izgleda da se šepuri... Ulazd Jova, a onaj ga prati u stopu, Rekoh Н vam, nisu još svi došli; fali Moma, lali Steva! Zar organizacija ima samo ovoliko članova? Ima mnogo vlše, ali ovi ređovno dolaze. A gdje su drugi? Ne ide to tako: uplate članarinu i nigdje ih nema! Na ksaju, smiriše se duhovi. Jova uze riječ i poče uobičajeni jednočasovni uvod: „Prije onog rata ... između dva rata ... prije ovog rata .. Poslije pola sata upliće se novajlija; Ali, drugovi, to bismo mogli drugom prilikom, ovo je radna konferencija. Pa neka priča čovjek javi se jedan dremljivi glas. Kako: neka priča? Nas interesuju tekuči problemi. Biće i toga, na kraju. Uostalom, ko ste vi, jeste li iz naše огganizacije? Ja sam Rade Radinić, doselio sam se ovdje i smatram... Riječ po riječ, dohvatl se on sa Jovom i nazva ga frazerom; dohvati se poslije sa Perom i Mikom i nazva ih profesionalnim diskutantima. Mi slušasmo, slušasmo ali nam na kraju uzavre domaća krv i graknusmo na pridošlicu. Ućutkasmo ga najzad vidi i on da je nabasao gdje ne treba

GLAVA DRUGA iz koje se vidi da smo mi đotle biii vrijednl, samo nekako maleroznl Sa našom osnovnom organizacijom, prije toga, čudnovat slu-

čaj: na prvi pogled sve ide kao podmazano, ali kad se objavi rezultat, ona uvijek tapka na repu tablice. Naravno, krivo nam. Imamo i izvršni odbor od trinaest članova, od kojih su trojica gotovo uvijek na licu mjesta. Postoje sve sekcije, čak i koje su tu i tamo ukinute kao nepotrebne, ali neka ih nek se nađu. Tu su i redovne konferencije sa tačkama „referat“ i ~razno“. Za referate imamo okretne drugove: popune sat-dva kao od šale, spavao kogod ili ne. Imamo i dva-tri diskutanta za ~razno“, što su kadri stiči i uteći. Cim se pomene neko pitanje, ustanu oni pa zamrse, zamrse, ne može se više tu snači živ frontovac. Pa kad završe „Је U drugu jasno?“ onaj samo trepće i ćuti kao poUven, a ućute, bogme, i ostali. Imamo, što je najglavnije, i »drugaricu Anku. Onako mala, suvonjava, preturila četrdesetu ali radi, brate, kao krtica. Citalački časovi Anka; radne brigade Anka; karte za snabdijevanje Anka. Takva nam i treba: ne brinemo ništa kad je neka nova akcija, samo kažemo: „То če Anka!“ Pokuša i ona ponekad da se izvuče: ~Ne mogu da stignem na sto strana“, ali svi dreknemo; „Zar ti đa popustiš?!" I

produžuje ona, petlja, stiže svuda, prosto nam se čini da ne spava uopšte. Akcije se kotrljaju, a mi se ne pretržemo. Jednom riječju, radi se. Ali treba imati i sreće, a mi je, sudeći po rezultatima, nemamo.

GLAVA TRECA koja govori o nekom dar-maru, o njegovim posljedlcamaj o Giluj Kilu i još nekima Saznadosmo uskoro da Rade Radinić, iako ga onomad ućutkasmo, ne sjedi skrštenih ruku: niče i gdje ga ne siješ, i svuda pravi neki dar-mar. Navmuo tako i na sjednicu izvršnog odbora. Sjeđe tamo ona trojica ostalih deset su kao i obićno spriječeni, a on tap: Dobar dan, kako ste, drugovi? Radite, a? Pa evo, treba da prenesemo neke direktive. Bogme, mogli bi ih malo prilagoditi, proširiti, treba tu i samoinicijative. A gdje su ostali? Pa spriječeni su, izgleda. Znači: samo nose titule. Тгеba ih smijeniti, naći Ijude koji hoće da rade! Takve direktive nismo dobili. Pa to je čisto vaša stvar, nikakve direktive tu ne trebaju. Nego, da krenemo drugovi! Pa prigvirio i u sekciju ~za komunalne radove“. Tamo dremucka dežumi član. Zdravo, druže! Vmćina, a? Sto najzad ne rasturate tu sekciju? Kako? Mi smo zaduženi... Sad su radne brigade za to. Stupite u štab brigade, on inače postoji samo na papiru, organizujte bolje rad!

Stiže Rade i u ovu i u onu sekciju, pa poče, uz pomoć Anke, da obilazi i pojedince. Pronađu tako Gila, profesora, a Rađe izdaleka;

Како đaci? Sigurno imate s njima dosta posla? Pa, da vidite, i imam. Sigumo zato i ne stižete na dobrovoljne akcije? A, ne, nego zbog slabog zdravlja: nisam za fizičke radove. Možda biste mogll u kultumo-prosvjetni sektor, tu ste inače kao riba u vodi! E, tu bih mogao. Mislim to odavno, ali me niko ne zove. Rile, Ijekar, boluje opet od lijevog bubrega, all se sporazumježe da bi mogao da učestvuje u sanitetskoj ekipi. Stevo, obućar, što se lako znoji, obeća pomoć u akciji selo —grad. Neki što su dotle bili „dovde zaduženi" sindikalnim radom, uključiše se ovdjeondje, a I radne brigade dobiše nove članove. Uopšte, uskomeša se naša organizacija. GLAVA CETVRTA I POSLJEDNJA koja ustvari treba da bude prva glava druge priče Nastojnik iz broja 63 donese vijest: Rade je bio sekretar organizacije koja je u svome rejonu odnijela prelaznu zastavicu. Tu, dakle, nešto ima. Možda će, kakav je, i da rastjera naš maler. Da ne budemo više posljednji A on kao da zna šta nas kopka. Pa će tek na sljedećoj konferenciji: Da krenemo, dmgovi, sa posljednjeg mjesta! Da se razmrdamo malo! i produži, kratko i sigumo, „ovako nećemo, ovako hoćemo... to valja, ovo ne vaIja ... “ Da krenemo, jakako! Preuredisrao sekcije, osnovasmo grupe, svaki od nas vuče još dvojicutrojicu. Eno, Rađe pronašao i Svetu „Kometu", koji je prije dvije godine učestvovao u akciji kađ se raščišćavao njegov plac, bio je, veli, na dobrovoljnom radu. Anka je dovela Micu ~Groficu“, što u ulici priča da radi u sindikatu, a u sindikatu kaže da radi u ulici. Iskrsnuše na svjetlost dana i neki za koje nismo znali da žive tu, u našem komšiluku. Drugarica Anka vlše nema stotinu zađuženja zapeli smo svi, kako ko može. Njoj smo ostavili jedino radnu brigadu, i tu će biti sve u redu. I sada, posljednje mjesto ostađe daleko za nama, a mi guramo naprijed, јег čini nam se ni prvo mjesto nije nedostižno. To misll i Rile, koga lijevl... pardon, desni bubreg više ne štreca, to misli i Mica, koju više ne zovemo „Grofica".

Umije da se snađe

Upravnik тепте: Ako me neko tražl —Ja sam na гпбки u menzi prekoputa—

4

26 JUNI 1948