Ritam

THE LOUNGE LIZARDS, LJUBLJANA, 9.06.1989.

Glazba, a osobito suvremena, obiluje primjerima fuzije između raznorodnih glazbenih i neglazbenih izraza i stilova. Bez obzira što su nazivi Jazz-rock”, Jazz-blues” ill „simfo-rock” najčešće neprimjereni i izmišljeni od strane publike ill kritike, većina tako označenih projekata je ipak stvamo sadržavala karakteristike svih imenovanih izraza, Zasigumo najpopulamija (zapravo najčešće korištena, čak zloupotrebljavana) je u suvremenoj glazbi fuzija jazza i rocka. Pritom postoje dva osnovna principa toj fuziji: kada jazz glazbenici pokušavaju obogatiti svoje stvaralaštvo korištenjem tipičnih rock tješenja (instrumentali, scenski show, ikonografija i si.), ill pak kada rocker! i posežu za jazz klišeima (improvizacija, struktura kompozicija...). Važno je nagla-

siti da uspjeh bilo kojeg od tih pristupa zahtijeva veliku umješnost, pa su zato primjeri uspješnih tzv. jazz-rock (ill rock-jazz) izvođača vrlo rijetki (daleko su češći nebulozni projekti zasnovani na demonstraciji snage i tehnike pojedinih superzvijezda npr. John McLaughlin, Joe Zawinul i drug!). Kao ne.ke od zapaženijih možemo istaći s jazz strane John Coltranea (premda ga je teško označiti kao rockjazz, koristi mnoge elemente koje možemo pripisati rocku), Chicka Corea-u, Herbjja Manna, a od rockera npr. „Soft Machine”, „Magma”, „Pop Group”. Počasno mjesto u tom malobrojnom nizu bez ikakve dvojbe zauzima njujorška jazz grupa „The Louge Lizards”, koju je krajem sedamdesetih osnovao mladi, vrlo talentirani alt saksofonista John Lurie zajedno s bratom - klaviristom Evanom. Premda vrlo mladi, članovi grupe posjedovali su za-

vidno sviračko znanje i iskustvo, što je rezultiralo vrlo brzim uspjehom. Kombinacija mladenačke poletnosti i iskustva pretocena u njihovu glazbu u najboljem izdanju prikazana je na njihovom debut albumu „The Longe Lizards” iz 1981. godine. Već i sam izbor kompanije za koju je ploča snimljena - E.G.Records (za koju su snimali npr. Brian Eno, Robert Fripp, „Roxy Muxic” itd.), pokazuje data ploča nije bila tipično jazz izdanje, kao niti konvencionalni rock album. Glazba s te ploče je bez ikakve sumnje jazz i to njegova eksplozivna urbana varijanta, odsvirana rockerskom žestinom i dinamikom. Silina i energija izbijaju iz svake pojedine, za jazz vrlo kratke, kompozicije s te izvanredne ploče, donoseći slušateIjima slike suvremenog života i napetosti velikog grada (npr. „Incident on South Street”). Realizacija i produkdja ove ploče dostižu neslućene granice, pa nije niti čuto što je ova ploča postala manifest nekim kasnijim grupama (najbolji su domad primjeri „Miladojka Youneed” ili „Dee Dee Mellow”). Bez obzira na udio cijele grupe, ploča je u najvećem dijelu zasluga samog Lurieja, kao glavnog kompozitora i kreativne snage benda Kao vrlo svestranom umjetniku, njemu su „The Lounge Lizards” samo jedan od poligona za kreativno djelovanje. Premda je na prvom mjestu ipak jazz glazbenik, on se sa solidnim uspjehom okušao u skidanju filmske glazbe, u slikarstvu, kao i na filmu (osobito je razvikana njegova uloga u Jarmuschevom filmu „Down By Law”, po kojem ga naša publika uglavnom i poznaje). Nastavak karijere „The Lounge Lizardsa” kretao se izmedu vrlo aktivnog koncertiranja (koje odlično dokumentira izvrstan live album „Big Heart - Live in Japan” iz 1986.) i stagniranja tokom Lurievih umjetničkih „i-zleta”, tako da za sobom (za razliku od mnogih jazz grupa) nisu ostavili gomile snimljenog materijala, nego rijetkim, pažljivo radenim pločama, uvijek ponovno iznenadivali Ijubitefie glazbe. Zasad posljednji njihov album je „No Pain For Cakes” izdan 1987., koji donosi vrstan odabir njihovih novijih radova. Sličnim programom predstavili su se i public! na nedavnom Ijubljanskom koncertu (9.6.1989,

„Križanke”). Agilni organizatori koncerta u Ljubljani i ovog puta su public! ponudili izvodače iz samog vrha svjetske glazbe. Sadašnji „The Lounge Lizards” su fantastično uigrana ekipa vrhunskih svirača, koja malo kojeg slušatelja (s time da u tu kategoriju ne übrajam samo poklonike njihove glazbe) može ostaviti ravnodušnim. Uz samu sviračku tehniku najviše oduševljavaju žestina i predanost kojom oni pristupaju svojim nastupima. Premda su na samom početku zvučali pomalo indisponirano, vrlo brzo su se praćeni zdušnim bodrenjem publike oslobodili i ostatak konceta odsvirali u velikom stilu. Glazba koju su izveli kretala se od tradicionalnog jazza (New Orleans, swing, blues), preko melodioznih jazz balada, pa sve do vrlo disonantnih kompozicija (na granici s free-jazzom), ali odsviranih u vrlo prepoznatljivoj i upečatljivoj „Lounge Lizards” maniri. Pritom je svaki od članova grupe dobio priliku da se istakne kroz solo točke ili pak kroz inspirirano zajedničko muziciranje, Zbog toga je daleko jednostavnije nabrojati sve svirače, nego istaknuti bilo kojeg od njih kao najboljeg. Bili su to: John Lurie - saksofoni, Evan Lurie - klavir, Roy Nathanson - saksofoni, Curtis Folks - trombon, Calvin Weston - bubnjevi, AlMacDowell - bas gitara, Brandon Ross - gitara i EJ.Rodriguez - udaraljke. Isto tako teško bi se bilo odlučiti i bilo kojoj izvedbi dati prednost pred ostalima, premda je najatraktivniji i najupečatljiviji potez bio kada su nakon koncerta sišli među publiku i prosetali gledalištem svirajući marš s prizvukom New Orleans jazza. Nastup je trajao preko dva sata i morao je zadovoljiti i najprobirIjivije slušatelje, a posebna dimenzija je bio, za „The Lounge Lizards” rijedak, kontakt koji su uspostavili s publikom (sto je čak i Lurie komentirao). Koncert nam je omogućio uvid u stvaralastvo velike grupe u naponu snage, pruživši sliku o zbivanjima na svjetskoj glazbenoj sceni neopterećenoj uspjehom na top-listama. Takvi koncerti su uobičajena praksa u svijetu ili u Ljubljani, dok IjubiteIjima glazbe u zemlji ostaje kao jedino iješenje putovanje (uz nadu da će neka značajna grupa zalutati i u neki drugi grad).

Dražen Valentić