Ritam

Ni

aime, u strmoglavom i deprimirajućem kreativnom padu Lou Reeda tokom većeg dijela osamdesetih, naročito je iritiralo neobjašnjivo pogoršanje njegovih lekstova. Nekadašnjeg vrhunskog majstora rock’n’roll konciznosti i lucidne metafore, koji je s par rjječi znao činiti čuda, naprosto se nije dalo prepoznati u ispraznoj brbljivosti sve duljih i sve banalnijih tirada bez pravog motiva i inspiracije. U stilskoj vježbi na zadanu temu pod naslovom „New York" došlo je do ozdravljenja, istina uz ponekad naporno nabrajanje svjetskih traumi kao po katalogu, all barem s jasnim zamislima i nadahnutom lirikom. U tom su pogledu pjesme za Drellu joS znatno uspješnije.

Nizanje ključnih epizođa iz Warholovog života, skiciranje umjetničkih ideja ili jednostavno načina razmišljanja, kontroverzne etike i društvenog ambijenta provedeno je izravпо, pregledano i efektno, dođjeljujući pritom u većini od 15 pjesama ulogu naratora Warholu sarnorn. To što su Reed i Cale virtuozno izbjegli mnogobrojne zamke u koje je mogao upasti ovako ambiciozan pothvat (mistificiranje, patetika, pretjerana sentimentalnost ili serizacionalizam i, nadasve, dosada) ne bi samo po sebi bilo dovoljno, ukoliko se akademska suhoparnost čitavog projekta, kako god dobronamernog i sofisticiranog, ne bi oživjela vibracijama rokerskog nerva utemeljitelja nikad nadmašcnih Velvet Underground i osmisШа poantom kakvu su za Warhola sposobna oblikovati samo njih dvojica. S muzičke strane, uzbudljivost je poslignula promjenama tempa i elementima karakterističnim što za klasični V.U., što za samostalne opuse obojice autora. Užurbanal, grozničava atmosfera Warholove Factory iz perioda najžešće aktivnosti potcrtana je britkom Reedovom gitarom ( Starlight , Work) i Caleovom violom u stilu Black Angel’s Death Song (u Images), prepliće se s melodijama svojstvenima najboljim izdanjima Calea {The Style It Takes), a prema kraju, kako se prati gašenje Factory i potonuće Warhola u krizu, strah i osamljenost, pretapa se u ugođaje što podsjećaju na Berlin.

T;

ikva su se rješenja možda nametala sama po sebi, no Dosebno je imprcsivan način na koji je čitava priča dovedena do emodonalnog vrhunca i zaokružena. Tekst Л Dream preuzet je direktno iz Warholovog dnevnika. Radi se o noćnoj mori koja sažima sve najgore Warholove strahove o napuštcnosti i umiranju, a zapravo i nije daleko od stvarnosti. John Cale izgovara te rečenice, u kojima se najviše spominju on sam i pogotovu Lou Reed, čiju distanciranost i ignoriranje Warhol nikako nije mogao shvatiti i preboljeti. Svakako da bi se u razglabanju činjenica izvuklo na vidjclo dosta povrijedene taštine, đjetinjastog inata i starih računa koji višc nikog ne zanimaju, ali teSko je ostati ravnodušan na tragični prizvuk monologa Covjeka koji se doslovno hranio medijskim i društvenim eksponiranjem, a na kraju mu ostaje samo da zapiše:,, ...And nobody called... and nobody came". Taj bi trenutak mogao odgovarati duhovnoj smrti i porazu, no za njim slijedi Forever Changed, najbolja pjesma u ciklusu. Poslije putovanja oko svijeta, Warhol rezimira osnovne vrijednosti koje su ga provele kroz život; „А few good friends to see me through". Dok Cale pjeva uz dramatičnu klavirsku pratnju, u pozadini se čitavo vrijeme odvija valromet Reedove distorizirane eitare.

I na kraju, Hello, It’s Me, Reedov osobni oproštaj od Andyja. Zaleći što je sumnjao u njegovu dobrotu i ponekad krivo tumačio njcgovo ponašanje, Reed ne prešućuje kako ga je Warholov dnevnik toliko povrijedio da do potpunog pomirenja medu njima nikada ne bi doSlo. Taj spoj emotivnosti i nemilosrđne iskrenosti daje završni pečat đostojanstva čitavom djelu. Kako nagada Lou Reed, ono bi sc vjerojatno svidjelo i samom Warholu, iako mu ovaj to nikada ne bi priznao. Ш

ISTORIJSKO IZRONJAVANJE

Jedan od najuticajnijih engleskih rock novinara, Nick Kent, bio je svedokretkog događaja - Velvet Underground sa zasvirali zajedno posle vise od dvadeset godina... Na svom vrhuncu, kada su svirali sa Warholovim Plastic Exploding Inevitable uvek su nosili najtamnije od tamnih naočara, uglavnom zato što po rečima Johna Galea: "Bukvalno nismo mogli da podnesemo izgled naše publike.", I danas, ovog letnjeg popodneva, skoro svi su nosili naočare za sunce. Iz drugih razloga, kale Gale: "Svi smo plakali zbog emocionalnog naboja ovog dogadaja". Posle 22 godine razdvojenosti The Velvet Underground su se pomirili u gradiću Jouy-en-Josas nedaleko oa Pariza, mestu ođržavanja ogromne Warholove retrospektivne izložbe. Neki bi se mogli namrgoditi zbog ovog konteksta. Zar nije Lou Reed oterao Warhola sa mesta menadžera Velveta 1967. godine, jer im ovaj nije mogao naći druga mesta za syiranje sem muzeja i galerija? Zar nije pre pet godina Reed rekao da je jedini cilj pesama Velveta bio da publici "übrizga pravu dozu ulice" i kako se sada oseća u ovom prefinjenom okolišu. Jedan francuski novinar je potegaoto pitanje na konferenciji za štampu. Reed je, naravno, izbegao odgovor i nastavio sa uzdizanjem Andyja: “Došao sam dobrovoljno ovde da pogledam izložbu... Gde god pokazuju puno Andyjevih dela, tamo želim da budem." Ipak, kada se TO desilo - a niko nije znao da hoće sve do deset minuta pre početka, tako su biii napeti ođnosi (kažu, zbog autorskih prava) izmedu Reeda i Sterlinga Morrisona, danas doktora književnosti - sva prenemaganja o čudnom saputništvu “rocka" i "umetnosti" postala su nevažna, Niko nije mario što Velvet Underground svira na otvorenom, na travnjaku okruženom starom šumom i modernim skulpturama, a ne u nekoj zemunici. Niti im je iko zamerio što sviraju Heroin iako se već godinama klone droge, a Reed i Gale su čak članovi-osnivači agencija za rehabilitaciju narkomana i alkohoiičara. Niko nije mario zato šlo se sve ovo nije ticalo ni "rocka” ni "umetnosti”, Ovo je bila istorija - istorija zato što su Velvet Underground ponovo svirali zajedno, ali i zato što je jedna grupa iz šezdesetih uspela da to učini sa integritetom.

9