Ritam

vanje. Uprocesuuobličavanja zvuka AMC vrlo je važno uključivanje u grupu Bracea Kaplana na pedal steel gitari koje se dogodilo na albumu "Califomia", iz 1988. godine. VELIKI AMERIČKI ZOMBI Prošlogodišnj a ploča American Music Cluba "Мегсшу" (Virgin) debi je za veliku etiketu. Gubitak nezavisnog statusa Магк Eitzel i njegova zlehuda kohorta nije platila nikakvim kompromisom. Muzika je i dalje teška, duboka, mračna, kompleksna, visokokvalitetna. Oplemenjena je savršenom produkcijom Mitchella Frooma koji j e umeo da inače ogoljenom i svedenom zvuku AMC doda neobičnu voluminoznost, da ga učini komunikativnijim i pitkijim. Eitzel je depresivan, otuđen, anomičan, psihotočno ispražnjene duše kojom duvaju hlađni vetrovi straha, anksioznosti i paralisuče jeze. Ovaj "veliki američki zombi" čiji je "elan vital" amputiran, suočen sa konačnim očajem - koji pokušava da defmiše nekim ekstemim događajima i za koji (očaj) i mi i on znamo da je proizvod dubokih, pogrešno usmerenih intrapsihičkih sila i time uslovljene neuključenosti u svet - jeca svoje lamente prevrćući po đubrištu uspomena i parčića promašenog života. Pesma "Јоћппу Mathis' Feet" je superiorna elaboracija Eitzelove pozicije u svetu showbusinissa (ali, kao što će se videti, i u samom životu). Johnny Mathis, lasvegaski zabavljač, razgledajućf Eitzelove pesme kaže: "never in my life I'never seen such a mess why do you say everything as if you were a thief/ like what you stole has no vaiue, like what you preach is far from belief' odajući mu na kraju tirade tajnu; "a trae showman knows how to disappear in the spotlight"... Ovako smo, čini se, došli do ključne tačke koju treba objasniti kada su u pitanju Mark

Eitzel i AMC. Postoji neka neobična, na trenutak neshvatljiva iskrenost i otvorenost sa kojom se ovi tamni minstreli bave rock'n'rollom i sopstvenim iskustvima. U istoriji ove muzike takvih slučajeva je bilo malo: Gram Parsons, Neil Young u doba "Tonight's The Nigh" Alex Chilton na albumu "Like Flies On Sherbet". Kada peva Магк Eitzel izgleda da su sve odbrane pukle: racionalizacija ne funkcioniše, potiskivanje ne radi, projekcija se ne upotrebljava. Postoji samo nesrećni čovek suočen sa nepodnošljivim bolom koji, u pratnji sebi sličnih očajnika, prepeva tu pred nama... Nema laži, nema prevare, nema artističke manipulacije, rockerske transfiguracije, postoji samo krikurbanog očajnika praćen gitarom i bubnjevima. Ove rečenice pišem đok mi se u mozak zabadaju Eitzelovepesme 'T'veßeenAMess", "Will You Find Me?", "Apology For An Acciđent", "If I Had A Hammer". Solo album Mark Eitzela "Songs OfLove" (Demon,. 1991) je, međutim, najbolji dokaz ispravnosti ove tvrdnje jer je tamo bol ogoljen do kostiju i često se završava provalom plača usred pesme posle čega sledi izvinjenje: "Sorry" "Presurovo, prepuno zebnje svuda je u krug/ I sve se, koleba, gde god gledam" pisao je davno genijalni, ludi Fridrih fon Helderlin. Sve nestaje u izmaglici vremena: naši životi, promašene Ijubavi, varljive Ijubavnice, prijatelji, detinjstvo, mladost. Ostaju bol i patnja, tuga i depresija, kao tužne konstante naših života. O tome peva, po mom mišljenju Mark Eitzel, veliki mali rocker iz San Franciska. U ovom svetu poništene su sve vrednosti, nama bar na ovim prostorima to ne treba objašnjavati. Ostali su samo čovek i bol. Eitzelovi psihotični lamenti su soundtrack za taj zaledjeni kadar naše stvamosti.

Žikica Simić