Ritam

nijednog praznog i površnog dela sa jefinim sadržajem ili banalnim značenjem. A neka od njih spadaju među najupečatljivija dostignuća američke kinematografije u poslednjih nekoliko godina. Ništa banalno i ništa jeftino to je bila osnovna odlika glume Rifera Feniksa koja spaja sve njegove, na prvi pogled tako različite uloge. Ali postoji još jedan pečat koji je on ostavio na svakom svom značajnom ostvarenju, jedna još važnija i dublja osobina koja krasi skoro svaki njegov lik. To je uvek mlad čovek koji je nečim povređen. Neld put znamo uzrok njegovog bola (u filmu „Sand Ву Me” reč je o đečaku koji je nepravedno optužen i nezasluženo kažnjen za krađu koju nije počinio. U „Running On Empty” jedan otac očekuje od svog sina da živi njegovim neobičnim načinom života, vezujući mu i ruke i noge ne strogošću, već dobrotom. A nesrećni junak filma „Му Own Private Idaho” veruje da bi njegov život bio drugačiji đa je imao normalnu porodicu kuću i dvorište, majku, oca i psa). Ponekad, međutim, njegova bolna tajna ostaje skrivena od nas, Ipak, i tada osećamo da ona postoji i da presudno utiče na junakov karakter, uslovljavajući i ono najbolje i ono najgore u njemu (na primen „The Thing Called Love” priča je o zvezdi kantri muzike u usponu koja ima dve glavne osobine da talentom pretvori u zlato sve čega se u svojoj umetnosti dotakne i da povredi svako biće koje zavoli). U oba slučaja, reč je o čoveku koji mnogo komunicira sa sobom, nudeći okolini i gledaocu, samo delimičan uvid u taj udaljeni, unutrašnji, njemu tako značajan svet. Iz njega on ponekad dolazi slab i ranjiv, ali uvek podignute glave i uvek svoj. I upravo je to ono što nas toliko mami da zavirimo u taj svet, i što u nama budi potrebu đa ga zaštitimo, naročito onda kada tu zaštitu ne dobija od svoje okoline. Njegova slabost uvek je njegova snaga. I to snaga koje je svestan. Postoji jedan izraz, šmira, koji se često koristi u razgovorima i tekstovima o pozorištu i filmu. Ovaj pojam ima više definicija. Jedna odnjih kaže da je to onaj postupak u glumi, u kojem se poruka ne upućuje partnem, već gledaocu. Jedna druga, nama draža, veli da je to ona gluma u kojoj glumac igra emociju kojoj gledalac ne veraje (na engleskom fake). Ono najgore što može da se đogodi jednom glumcu jeste da na sceni, ih na ekranu, pokazuje više emocija nego što je u stanju da ih proizvede kod gledaoca. River Fenis je uvek glumio ispoljavajući mnogo jakih osećanja. Imao je ličnost. I nikada nije šmirao. Bio je veliki glumac. Pripremajuci ovaj tekst, imao sam zadovoljstvo da ponovo gledam većinu filmova u kojima je Feniks igrao. Tim istim povođom, razgovarao sam i sa mnogim Ijudima među kojima је bilo i takvih koji umeju da vole i da gledaju filmove. Svi su voleli Rivera Feniksa, svi su bili tužni zbog njegove nesreće (možda pomalo i stoga što je i u njima bio probudio želju da ga zaštite). A mnogi od njih su bili skloni tome da ovom momku pripišu osobine lika koji je on u određenom filmu tumačio. „Ја zamišljam da je on privatno bio baš takav”, govorili su mi, najčešće povodom fflmova „Му Own Private Idaho” i „The Thing Called Love”, Ш: „Verovatno su njegovi roditelji bili kao ovi u „Running On Empty” (ovaj, iznenadujuće dobar Limetov fflm u kojem jc Feniks nominovan za „Oskara” za najbolju glavnu raušku ulogu, govori o paru nekad buntovnih studenata koji se već dvadeset godina krije ođ FBI-a, putujući po Americi i menjajući identitete i sebi i dvojici svojih sinova. Feniksovi roditelji bili su hipici, Deci su nadenuli imena River, Leaf, Rainbow, Summer, Rain). O tome kakav je on stvamo

bio nećemo kao što smo rekli da nagađamo. Bio je, verovatno, nešto sasvim treće, četvrto, deseto... Ove likove je glumio, poklanjajući im sasvim sigumo, tu i tamo, i nešto svoje. A činjenica da su ga Ijudi poistovećivali sa onim što je glumio, samo je najbolja pohvala koju jedan glumac može da dobije. To znači da su mu verovali. Kada sam početkom novembra prošle godine, čuo da je umro (i kako je umro, posle noći proveđene u noćnom klubu „The Viper Room”, čiji je suvlasrdk Džoni Dep), nisam mogao a da se ne setim pretposlednje scene filma „Stand Ву Me”. Dva trinaestogodišnjaka vratila su se iz avanture. River Fenik dopratio je svog prijatelja, Vala Vitona, do kuće pozdravio se sa njim i uputio dalje. Viton, glavni junak filma, ostaje pred kućom i gleda za svojim drugom kog više nikad neće videti. Ovaj se približava obližnjem šumarku, i tada, neočekivano, рге nego što će stići do horizonta, nestaje, rastapajući se u vazduhu, ostavljajući prazninu za sobom. Bio je to jedan od prvih filmova Rivera Feniksa. U jednom od poslednjih koje je smmio, remek—delu „The Thing Called Love”, otpevao je pesmu koju je sam napisao: „MOREIHUR T LESSIFEEL MOREIKNO W LESSIREST TN THTS LOVE STAR STA TE OF MLND ” I tu je кгај.

Miloš KREČKOVTĆ

RIVER РНОЕМIХ (1970-1993) FILMOGRAFIJA (Sastavljači garantuju da je u svim dole navedenim fflmovima igrao River Feniks, ali ne i to da nije igrao ni u jednom nenavedenom) 1985. Joe Dante: The Explorers 1986. Rob Reiner; Stand Ву Me Peter Weir: The Mosquito Coast 1987. Richard Benjamin: Little Nikita 1988. Sidney Lumet: Running On Empty Wiiiiam Richert: A Night in The Life Of Jimmy Reardon 1989. Steven Spielberg: Indiana Jones And The Last Crusade 1990. Lavvrence Kasdan: I Love You To Death 1991. Gus Van Sant: Му Own Private Idaho Nancy Savoca: Dogfight 1992. Phii Alden Robinson: Sneakers 1993. Peter Bogdanovich: The Thing Called Love 1994. Sam Shepard: Silent Tongue

58