Ritam

muđro i đosledno), zatim čovek koji je prvi slikao Nosferatua, Mumauov snimatelj Floyd Crosby (čiji će pitoreskni rad u svetlu velike, setne jeze đoći do glamuroznog izražaja u dva posleđnja fflma u ciklusu), romanopisac i tađa mladi scenarista Richard Matheson (bez čijih šokantnih intervencija ni jedan Poeov tekst ne bi mogao postati filmska priča) i, naravno, znak raspoznavanja, taj misteriozni lepotan morbidnog osmeha, čovek koji kao da je izašao iz Poeove kreacije „zvaničnog vodiča kroz tamu” veliM Vincewnt Price. Vratimo se, za trenutak, žanru. Na samom početku (možda je nesuvislo, ali valja napomenuti potpunu nerelevantnost fflmskih adaptacija Poeovog dela ostalih autora) Corman je imao najmanje tri mogućnosti. Kao što je poznato, Poe je rodonačelnik detektivske priče i naučne fantastike u najmodemijim poimanjima tih određenja (kađa Doule, Chesterton, Veme i Wells nisu još ništa objavili!!). Naravno, izabrao je onaj krug pripovedaka koji otkriva najtamniju poetiku Poeovog opusa, onaj teški, pionirsko fantazmagorični ciklus prema kome i Dostojevski, s puno poštovanja ah i nedvosmislenog straha govori kao o prvom lancu „fantastičnog realizma” u književnosti. Izbor hrabar i pravi, aU prepun gotovo neprekoračivih zamki u kojima su se izgubih rečju svi autori pre (i posle) Cormana. Pa ipak, već pri svom prvom pokušaju on je stigao đuboko iza praga. SLUČAJ 1960. godine Corman režira, ,J>AD KUĆE AŠERA (HOUSE OF USHER”) i ostvaruje ptm pogodak. Mathesonov tekst, rađen po istoimenoj priči, od samog početka je lucidan i kreativan, pun nenapisanih Poeovih slika. Haller i Crosby briljiraju, svojom inteligentnom režijom Corman majstorski pravi autentični točak poeovske estetike ekvilibrijuma jeze, Priceova kreacija Rodericka Ushera, čoveka dubokih incestoznih sklonosti, koji sahranjuju svoju živu sestru koja je zapala u kataleptički trans i kasnije biva progonjen njenih đuhom, besprekoma je, precizna, uzvišena čak u svojoj morbidnosti. Već sledećim filmom („KLATNO STRAVE/РГГ AND THE PENDULUM”, 1961.) Corman je na vrhu ostvarenja zamisH. U originalnoj priči, vehčanstsveno ispričanoj u prvom Ucu, Poe opisuje psihološki pakao jednog bezimenog zatočenika u sređnjevekovnom Toleđu, koji se u dubokom bunaru neke monstruozne inkvizitorske tamnice očajnički bori za život protiv mraka, pacova, žeđi i ogromnog, spuštajućeg klatna u vidu đžinovske giljotine. Matheson je ovoga puta pribegao ingenioznoj adaptaciji Vincent Price je španski plemić, opsednut strahom da je njegova dugo mučena žena ipak živa sahranjena u mučionici zamka, kao nasledno proldetstvo koje mu je u zavet ostavio njegov otac, jedan od velikih inkvizitora. Seksualna frustracija mračne patologije, rondo kontradiktomog zadovoljstva i mazohističke samozadovoljštine. Poe iznađ Poea! Ređaju se zatim ~PREURANJENA SAHRANA (PREMATURE BURIAL; 1962.)” i „PRIČE STRAVE (TALES OF TERR0R.1962.)”. Ovaj sjajni omnibus, sastavljen od tri možda najpoznatije Poeove priče („MORELA”, „CRNA MAČKA” i ’SLUČAJ GOSPODINA VALDEMARA”), učvršćuje ga konačno kao kultnog horor zanatliju. Flert sa cmim gegom, uvođenje epizodista prve holivuđske lige (Peter Lore, Basil Rathbome), i sve opuštenija nadgradnja pokazuju sada jednog sigumog autora. Film, rađen po najpoznatijoj Poeovoj poemi (najveća romantičarska pesma ikada - prim. aut.) „GAVRAN (THE RAVEN, 1963.)” prvi put otkriva

Cormanovu nesuvislu radoznalost i pomalo neodmeren odnos prema humoru koji može biti svačiji samo ne i Poeov. „UKLETI ZAMAK (THE HAUNTED PALACE, 1963.)” očigledan je „lavkraftovski” odmor pređ konačni epitaf. A on je došao uhrzo, već sleđeće godine, u viđu dva remek—dela, za ovu priliku snimljena na autentičnim lokacijama u sevemoj Engleskoj raskošna „MASKA. CRVENE SMRTI (THE MASQUE OF THE RED DEATH)” i metafizički, zloslutni i eterični „LIGEJIN GROB (THE TOMB OF LIGEIA)”, sa verovatno najodlučnijom Priceovom ulogom u Cormanovom bravurom koju, mislim, nije nadmašio. Ekipa se poslednji put okupila da oda počast ocu metafizičkog užasa. Kakav nekrolog! SINTEZA U svom elegičnom predgovoru za Poeove „Neobične priče” (HISTOIRES EKTRAORDINAIRES, GaUimard 1973.), HuUo Cortazar piše; ,Jz sklađa delova koji sačinjavaju njegovo delo silom se odvaja pojam nenormalnog. Ponekad je to anđeoski idealizam, aseksualizovana vizija žene, sjajne i blagotvome, ali ponekad te žene sahranjuju živo biće ili oskmavljuju grob i anđeoski oreol postaje misteriozni fon fatalne bolesti neizrecivog otkrića.” Kada gledam Cormanove filmove osećam se upravo onako kako se morao osećati Poe kađa je umrla njegova najveća Ijubav, četmaestogođišnja rođaka perveznog imena Virginia. Kada ponovo čitam Poea, misteriozne usne Vincenta Pricea podsmevaju mi se ispođ svakog ređa. Ako postoji simbioza dve umetnosti, onđa su to ostvarila ova dva velika romantičara. Ako je ta simbioza samo estetička fatamograna, onda je sigumo da je niko nikada neće ostvariti. Da je uspeo da viđi neku od Cormanovih adaptacija Poe bi ga svakako pozvao na razgovor. Ne, to sigumo ne bi bio restoran sa gotskim mizanscenom helebrardi, senki i mumificiranih predaka sa galerija. Bila bi to prva rupa ~iza ćoška”, ргеpuna onih malih i opasnih sudbina zvanih ČOVEK GOMILA. Da nije tako, sigumo je da bi u svojoj filmografiji Boris Karloff imao seđam naslova više. (U sledećem broju John Donne Van Morrison).

63