RTV Teorija i praksa

Branko Bošnjak, književnik iz Zagreba, započeo je svoje izlaganje konstatacijom da je već stasala generacija koja je odrasla uz prisustvo televizije, koju, dakle, pojava televizije nije zatekla i primorala da preispita svoj stav i raspodjelu raspoloživog vremena prema postojećim medijima. Bošnjak je iznio da je radio proširio i relativizirao široko područje subkulture; radio je postao komunikacija kulture. Radmila Gligić, urednik Radio-Beograda je, na primjerima svih jugoslavenskih radio-stanica koje imaju treće programe, i na primjerima njihove međusobne suradnje, zastupala tezu da treći programi treba da pravovremeno reagiraju, da istražuju, da vrednuju. Ksenija Minič, urednik Radio-Titograda je, na primjeru Radio-Titograda, govorila o osuvremenjivanju kulturne politike uz kritičku revalorizaciju duha tradicije. Dr Raško Jovanović, kritičar iz Beograda govorio je o odnosima radija i drugih sredstava masovnih komunikacija, iznijevši zamjerku da štampa sve veću pažnju poklanja televiziji. Bavljenje radiom trebalo bi proširiti sa samog područja radio-drame. Zalaže se za izgrađivanje kulture radija ili kulture slušanja, posebno istakavši potrebu dostupnosti stereofonije većem krugu slušalaca. Miodrag Krencer, urednik Radio-Zagreba je govorio o ostvarivanju globalnog koncepta kulture u tipu II programa, zahtijevajuči da se pojam kulture širi od pojma koji je u osnovi obuhvaćao velika umjetnička ostvarenja. Na radiju ne treba sve biti unikat, i - kako se figurativno izrazio Krencer - treba prihvatiti pojam konfekcije,

37