RTV Teorija i praksa

neophodna je veća inicijativa radija. Kao što je rekao Kurtović - ne bi smjelo biti knjige koja izađe u nas, na jugoslavenskom prostoru, a da ne bude prikazana. Naša kritika treba biti jedan od instrumenata društva, i to je doprinos radija demokratizaciji. Postavio je i pitanje jesu li naši programi pravilno postavljeni prema narušavanju slobode, i to onom narušavanju koje ide od dogmatskih do nacionalističkih stavova. Salih Nuši je više pažnje posvetio samom radiju, počevši od tvrdnje da je razvoj demantirao one koji su nakon pojave televizije predskazivali zatamnjenje budućih mogućnosti radija. No, radio svoju funkciju previše ostvaruje i razvija na empiriji, neki uspjesi i okolnosti su nas previše ohrabrili, tako da mi ni danas nismo dovoljno ozbiljno razmotrili mogućnosti razvoja i budučnosti radija. Pokušamo li dati samo neke završne naznake, mogli bismo reći da je razgovor, premda temeljen kod većine sudionika na vlastitoj praksi i praksi radio-stanica u kojima djeluju, naznačio niz teorijskih pitanja koja je izbacila upravo sama praksa. Savjetovanje je proteklo u ozbiljnoj radosti Ijudi koji kulturne programe na radiju stvaraju, što može biti znakom vlastitog uvjerenja o korisnosti posla koji radimo i o evidentnim društvenim mogućnostima i društvenim vrednovanjima tog posla. To, dakako, samo po sebi nije ocjena, niti vrijednosti programa, ni mogučnosti radija, nego znak jake motivacije Ijudi koji stvaraju kulturne programe na radiju. Razgovarajuči o kulturnim sadržajima na radiju, većina govornika zastupala je tezu o potrebi samosvojnosti radijskih programa, o