RTV Teorija i praksa

Druga strana govora, kako na radiju tako i na televiziji, zaokuplja pažnju jezičkih stručnjaka kada je u pitanju uspostavljanje normi. To nije ona strana koja se odnosi samo na pravilan izgovor glasova, pravilnu upotrebu kvantitativnih njihovih pratilaca. To je strana govornog izraza, izražajnog stila, oslobađanja ličnosti od ustaljenih formi izražavanja koje se graniče sa šablonima, izgrađivanje autentičnih govornih oblika koji če doprineti da se jezik razvija i na svom govornom području kao što se razvija na svom pisanom području kroz razne oblike stilskih osobenosti pisanog jezika. Na tom poslu stojimo još uvek gotovo na početku. Reč je još jednom o afirmaciji govomo-jezičkog izraza naših novinara, reč je o izgrađivanju govorne fizionomije jezika, o izgrađivanju raznih govorno-jezičkih oblika kroz koje će se i afektivni i misaoni stav adekvatno odraziti tako da ponese poruku sa svog izvora do širokih slojeva gledalaca i slušalaca. Na tom, mogli bismo reći, estetskom, odnosno kreativnom području jezika, nismo učinili mnogo. Još uvek se, uglavnom, borimo da sačuvamo jezičke govorne osnove kao podlogu za sticanje višeg nivoa govorne kulture sa kojeg bismo mogli postaviti sebi i nešto ambicioznije zadatke, Međutim, osečamo, i to sasvim određeno osečamo, da kod naših novinara i na radiju i na televiziji, postoji potreba za tim višim izražajnim oblicima govornog jezika. Ja več duže vreme posmatram kako se neki naši novinari, posebno naši novinarski komentatori, trude da pronađu adekvatnije oblike izražavanja. Oni sami osečaju da je mogućno bolje i efektivnije govoriti, ali nemaju ni potrebnih uzora, ni neke pouzdanije literature, niti sami znaju kako to da postignu. U tom njihovom nastojanju i zadovoljavajuči tu njihovu želju, ja vidim mogućnost plodne sarađnje između novinarskog kadra radija i televizije s jedne strane, i jezičkih stručnjaka s druge. Moram odmah da dodam i to da jezički stručnjaci koji bi u tom pogledu sarađivali sa novinarima ne mogu da se zaustave samo na tumačenju klasičnih jezičkih normativa s ciljem da spreče mogućna ogrešenja, da čisteči jezik od raznih nepravilnosti ili neželjenih nanosa koji mogu biti übačeni u jezik sa različitih strana, očuvaju njegovu čistotu. Jezički stručnjaci koji bi sarađivali sa novinarima i koji ne bi bili samo klasični lektori, moraju imati puno razumevanje za novinarski posao, moraju kao i sami novinari, osećati tekst i umeti da sadržini teksta daju i adekvatan jezički izraz, Ovo ne znači da sadašnje jezičke lektore treba prosto zameniti nekim drugim jezičkim stručnjacima. To ne mislim. Sadašnji jezički lektori na radiju i televiziji imaju svakako mnogo posla, i po mom

146