RTV Teorija i praksa

kreativnosti koji uopšte televizija nudi? Kod nas u tom pogledu postoje krupni nesporazumi. Televizija je pre svega, industrija. Ona se dvadeset godina, kako smo mogli da indirektno zaključimo iz onog što je kazao Lola i ostali, postepeno pretvarala u industriju. Ona je tek sad ušla u svoju industrijsku fazu. Ona ne može drukčije da funkcioniše. Ona ima dnevni proizvodni ciklus, to znači izuzetno napregn'uta industrija. Ima razvijenu supermodernu tehnologiju u odnosu na koju, mi kao društvo u celini, civilizacijski zaostajemo. Tu se več otvaraju makaze. To je jedna serija problema. Zatim, televizija vrši funkciju u društvu koju ona ne može, i pitanje je da li treba da vrši. Naime, to je dilema koju treba zatvoriti na neki način, jer je to pitanje programske koncepcije televizije i odnosa društva prema televiziji. Naša televizija je posle 20 godina, čineči korak po когак, stigla do tačke u kojoj je gotovo potpuno preuzela kompetencijsku ulogu u odnosu na kulturne potrebe Ijudi. Iz prvobitne plemenite namere, o kojoj je Lola govorio, nastalo je, razvilo se jedno čudovište koje sada sve druge podsisteme posredovanja kulture stavlja u potčinjen položaj, reducira im potencijalno polje delovanja. Šta sad činiti u takvoj situaciji, kako se dalje razvijati i kakvu programsku politiku voditi? Šta slediti, na koju se stranu orijentisati, јег ovako dalje, očigledno, ne može? Prvo, televizija to, kao što Sava Mrmak kaže, ne može izdržati јег je industrijski, tehnološki sama sebe preskočila i kreativni potencijal društva ne može da te raspoložive kapacitete popuni i neče moči. O tome ne treba imati iluzija! Nije čak ni rešenje u stvaranju specijalizovanih profila

44