RTV Teorija i praksa

Ne teži li televizija, to je jedno pitanje koje se stalno pojavljuje, zbog svog specijalnog položaja u sistemu naših društvenih odnosa, izvesnom podučavanju svog auditorija? Dalje, trebalo je da se kritički upitamo: ako je ta tendencija prisutna, kako je zasnovati, obrazložitii ili dovesti u pitanje? Jesmo li svi mi pred TV ekranom deca, s obzirom da je to mladi medij, pa i mi mladi gledaoci. To je moj ugao viđenja, možda pred tim ekranom stojimo sa nekom prevelikom mladošču i sa vrlo malom kritičnošču? Ja mislim da kritičnost, posle 20 godina, u masovnom auditoriju raste. Ima nekih socijalnih fenomena koji nam egzaktno pokazuju da raste kritičnost prosečnog TV gledaoca, u odnosu na TV program u vrlo različitim dimenzijama. Ja sam čak postavio sebi pitanje; da li nas TV program vodi jednom, kako bih ga ja nazvao, uravnoteženom mišljenju, dakle onom mišljenju koje je oslobođeno nekih svojih bitnih karakteristika, a to je od bitnog kritičkog upita i od činjenice da je u prirodi mišljenja da bude otvoreno. Da li je televizijska činjenica, informacija u toj meri po sebi impresivna i jaka, da dovodi u pitanje ove dimenzije, ova mišljenja o kojima ja govorim, da biva kritičko i otvoreno? Da li može u tom smislu da ima izvesnu manipulativnu ulogu na ovom nivou našega opšteg civilizacijskog razvitka, kao što je malopre rečeno? Ja moram da kažem da je moje mišljenje, ne znam da li sam u pravu, zasnovano na ovoj radnoj hipotezi: da je televizija intervenisala u zatečeni i biološki i društveni život našeg građanina, radnog čoveka 1958. godine kada se pojavila, i to vrlo drsko, oštro intervenisala, da mu je poremetila i bioritam i san, i način socijalnog druženja i navike i

76