RTV Teorija i praksa

Ivo Škarić

GOVOR TELEVIZIJSKIH DNEVNIKA U OGLEDALU PUBLIKE

Ovaj je rad nastao kao rezultat nastojanja da se definiše naš televizijski govor. Raskrsnicu na kojoj se televizija u pogledu stila i načina govora nćišla - a bez pouzdana kompasa po kojem bi se orijentirala u dobrom, pravom smjeru - došavši do nje hodajući više-manje po instinktu, valjalo je ispitati. Ponuđeni su putovi: razni strani uzori, tradicionalni način koji je več ranije utabao radio, put tradicionalnog poimanja dobrog književnog jezika, put propagandne retorike, put tradicionalne žurnalistike... Ne osporavajući vrijednost zdravorazumske intuicije i stručnjačke dedukcije, smatramo da glavnu težinu u odlučivanju moramo prepustiti empirijskom argumentu, jer on pokazuje kakve stvari jesu i onda kad nisu u prvi mah logične. Kako smo bili pozvani da praktičkim savjetima i vježbama radimo s govomicima na televiziji, sebi smo ne jednom postavili pitanje, ne čekajuči da nas to prije dmgi zapitaju, zašto baš tako a ne onako, odakie nam uvjerenje da je ovako dobro a ne onako? Što se tiče Ijudi koji govore na televiziji, oni zauzimaju razne pozicije; jednima je kriterij njihova govorna navika, dragima negdje usvojeni savjeti ili zapamčeni uzori, treči se pak od dragih profesionalnih zadataka i ne stižu zapitati kako govore i kako je dobro, več naprosto govore. Televizija je medij maksovne komunikacije i govorenje je tim medijem dobro samo onakvo kakvo toj masovnoj komunikaciji daje optimum. Dakle, dobar je televizijski govor ne onaj koji po nekim iz drage domene apliciranim kriterijima predstavlja vrijednost, več onaj koji nalazi rezonantnu frekvenciju s publikom. Nije dobro što je „dobro”, več što je publici dobro. Hipotetski, dakle, sve može biti dobro ili loše; pjevušenje ili skandiranje, čitanje ili zamuckivanje; sve je stavljeno na kušnju: četiri akcenta, stil, jezik, gestikulacija... Metodološki gledano nas ne zanima mišljenje pojedinca i njegovi kriteriji, ne zanima nas slika koju možemo dobiti na temelju pošte televizijskih gledalaca, jer su to uvijek mišljenja selekcioniranih pojedinaca, tj. onih koji za svoje kriterije tek

105