RTV Teorija i praksa

„prolaz” kroz ekran televizora u samo grotlo, izvor informacije - u bazen, s&m. Da li bi Kerolova Alisa, to jest naš televizijski' gledalac dobio time ~ono što voli” mogu samo pobornici važnosti informacije na televiziji naslutiti, no meni se čini da bi gledaočevo čulo dodira ko prvo stradalo (u velikim površinama!) pa bi ovaj „prolaz kroz ogledalo” bio upravo ono „nedobijanje onoga što se voli”. Shvatanje televizije u prvom redu kao medija koji služi kao trust za isporuku nepoznatih, novih, iznenađujučih informacija o svetu u kome živi gledalac date televizijske mreže, dovelo je posredno naše TV rubrike na nivo čaršijskih poligona gde se sve i svašta zamera, ali, po pravilu, zamerke su upučene na adrese sitnih slova i uz konzumentsku karticu & la Pik As. Babska zvockanja u stilu „potrebno je nešto, ne znamo šta, ali svakako nešto drugo od onoga što gledamo” kako već znamo ne uzbuđuju odviše naše urednike mada bi to trebalo da bude signal na uzbunu svim onima koji rade na televiziji kao i onima koji pišu o njoj da se nekako stane na put višeglasju „kako televizija mora predstavljati surogat savesti jednog Društva, jedne Države, jedne Kulture, jedne Politike”. Tačnije, da televizija mora biti bolja, kreativnija i slobodoumnija no što za to postoje realne dispozicije gledaoca datog Društva, date Države, date Kulture, date Politike. Ali, pošto naša televizi]a ne daje nikakvo posebno Sveznanje ni iz nasušno-obligatnih informacija „ovde i danas”, novinari željni TV utopijskog slobodoumlja čežnjivo a dirljivo srčano paraju svojim perima da bi Narodu, to jest televizijskim gledaocima doznačili šta im ostaje na duši kad im kroz čula dopre tako malo oseta da im u mozgu zaiskri tek stripovski balončić sa bezbroj upitnika i uskličnika. Pred početak prokazane letnje televizijske sheme, tačnije u aprilu ove godine, pokrenuta je u „Dugi” jedna rubrika sa nadahnuto sročenom prolegomenom o televiziji kao Telu koje delovanjem ne zadovoljava kako pojedina čula tako ni ona najvitalnija - koja vode Ijubavnom zadovoljenju. Prilično oveštalo rubrika je nazvana „Nervira me” pa kao takva zaslužuje prvo mesto u nizu spotova nostalgije iz sećanja na proteklo TV leto: STRIPOVSKIJUNAK GLEDA TELEVIZIJU: „Ništa nije tako savršeno, da se ponekad (i u nečemu) ne bi osporavalo, pa ni TV razume se... Naša večernja družbenica, tako reći Ijubavnica, kao i svaka Ijubavnica, izneveri nas, s vremena na vreme... Zalto da joj to prećutimo, ako joj već praštamo? Naročito, ako nas nervira” („Duga”, br. 134, str. 41, 28. april 1979, Beograd)

161