RTV Teorija i praksa

televiziju gledamo kao na sredstvo, kao na medij kojim valja zaokupiti čovjeka, da od televizije tražimo da sto više i što čvršće vezuje čovjeka za sebe, da mu ne ostavlja vremena ni za i-adio, ni za štampu, ni za knjigu, ni za pozorište, ni za kinematograf... Tako smo i mi krenuli da od televizije stvaramo super ili mega-medij, pa i ne želeći, svojom praksom u nekoj mjeri potvrđivali smo Makluanovu (MacLuhan) tezu koja kaže da je međij - poruka, što znači da je on takav kakav je, bez obzira na to gdje je. Da bi se izbjegla jednostranost, prije nego što se nastavi dalje razmatranje i dokazivanje ove teze, valja konstatovati da smo od početka, i kao društvo i kao stvaraoci TV programa ulagali napore da televiziju u nas primjerimo karakteru i ciljevima našeg društva i društvenoj poziciji našeg čovjeka. Prije svega. kao društvo ulagali smo sredstva u ovaj medij i zakonima mu osiguravali izvore prihoda da ne bi došao u poziciju da se svojom funkcijom „bori” za te prihode na način koji bi funkciju stavljao u službu prihoda. Kao sredstvo za proizvodnju, televizija je u nas društvena svojina: njome kao i svakom društvenom svojinom upravljaju radni Ijudi koji su udružili rad da bi „proizvodili informaciju”, „proizvodili” i posredovali druge sadržaje Ijudskog duha itđ. Upravo zbog toga. zbog karaktera „proizvodnje” i značaja „proizvoda”, organizacije udruženog rada televizije su, kao i druge organizacije udruženog rada informativne djelatnosti - organizacije od posebnog društvenog interesa, pa u upravljanju telerizijom učestvuje i društvena zajeđnica posredstvom osnivača, programskih savjeta. samoupravnih interesnih zajednica itd. To su temeljne pretpostavke za društvenu poziciju televizije u nas - poziciju bitno drukčiju od one u kojoj je ona u građanskim društvima. Te pretpostavke se ostvaruju samoupravnim društvenim karakterom informacije koju posreduje naša televizija, zadačom da afirmira stvaralaštvo naroda i narodnosti Jugoslavije. da posreduje duhovne vrijednosti drugih naroda, da zabavi i pouči, da bude sredstvo progresivnih snaga društva u njihovoj borbi za permanentno revolucionarno kretanje i mijenjanje; da čovjeku bude mogućnost i način njegova iskaza i njegovo oružje. Bez obzira na to, međutim, koliko smo odmakli u ostvarivanju takve televizije (i upravo zato), dužni smo, u času pristupanja planiranju njenog budućeg razvoja, ustanoviti šta to još naša televizija u svom konceptu nosi od onog građanskog konceptualnog nasljeđa, o kojem smo naprijed govorili. Osnovno pitanje je:

50