RTV Teorija i praksa

A.Š.: Mislile da je Goran pametniji od Vas, stvarno? S.L.: Jeste! Pamet se ne može mjeriti na kile. Za neke stvari sam vjerojatno ja pametnija, a za neke Goran. Mi smo fantastično mogli surađivati. U životu se ništa ne može raditi bez povjerenja. A.Š.: Znači da se nikada niste razočarali u saradnji kada kažete da je televizija medij u kome je neophodno poverenje? S.L.: Naprotiv! Ja sam ga imala baš zato što vjerujem. (Puna sam digresija). Moje profesionalno razočarenje, između ostalog bilo je, poslije povratka iz Sjedinjenih Američkih Država, da zbog toga što sam kao novinar doživjela kao poslovni uspjeh da dva jugoslavenska novinara sa lakoćom i uz zadovoljstvo pokriju tako značajan događaj kao što su predsjednički izbori, budem pozvana na disciplinsku odgovomost - kako sam se usudila izvještavati kad mi nitko nije kazao da smijem? Za mene su to, zapravo, bile grozne stvari. I onda sam shvatila, bilo mi je čak i otvoreno rečeno da se ozbiljne stvari, kao što su predsednički izbori Ford - Karter rade po hijerarhiji. I’rema tome ~ti, po hijerarhiji nisi osoba koja bi to mogla da pokriva, jer je to onaj ko je tebi hijerarhijski nadrijeđen.“ AŠ.: Sa kim ste vi, po njihovom mišljenjn. smeli da razgovarate? S.L.: Pa vjerojatno sa BetiFord koja je u to vrijeme bila u fazr alkoholizma i droge. Ja razumijem te Ijude sa njihovog stajališta. Meni je jedino žao što oni mene nisu razumjeli sa mog stajališta. Shvatila sam da u toj kući, Televiziji, gdje sam odrasla, ne postoji povjerenje u mene u tom smislu da mogu da radim svaki novinarski zadatak, i odlučila sam da se povučem. Naravno, ta odluka nije bila zato što sam automatski bila übijeđena da sam ja u pravu, jer onog trenutka kada dođeš u situaciju da se ne slažeš, moraš dovjesti i sebe u pitanje i pitati se; zar je moguće da njih deset tvrdi jedno, a ja drugo, a da oni budu u krivu, a ja u pravu? AŠ.. Sada je 1986, ovo o čemu govorite bilo je pre osam godina. Nadam se da su se. u meduvremenu. stvari izmenile?

220