RTV Teorija i praksa

Jesen 1943-će. Dopremljen transport dece iz Čehoslovačke. U svlačionici devojčica, ne starija od pet godina, svlači svog jednogodišnjeg brata. Jedan iz našeg odreda ponudio se da joj pomogne. Devojčica odbija glasno, da svi čujemo... Dalje od mene, übico! Ne stavljaj svoje od krvi umrljane ruke na mog brata! Ja sam sad njegova mati, i on če na mojim rukama, zajedno sa mnom, urareti..." Zavladala je grobna tišina kada je glumac zaviršio svoj govor. Posle je Luiz Perslo pitala glumce da li ima nekih delova koje bi želeli da ponovo snime i Li Montag je zahtevao da pokuša još jednom nizanje imena rođaka Gradovskog, koji su рге njega dospeli u krematorijumske peći. Setio se svoje posete varšavskom getu pedesetih godina, kada je stajao, u tuzi, ispred spomenika junacima ustanka i kada mu je prišao jedan starac, preživeli iz Aušvica. On nije plakao, nego je praskao od gneva. Sada ste mogli čuti bes u Montagovom glasu, dok je izgovarao imena, jedno po jedno; - „Моја žena Sonja, moja majka Sara, moja sestra Ester..." Sledeći problem bili su zvučni efekti. Izgledalo je skoro neumesno pozvati se na tehničke čarobnjake da oponašaju zvuke logora, čime bi se postigli jeftini efekti na račun autentičnosti koja je već postignuta samim rečima. Tako je zvučnih efekata bilo vrlo malo. Umesto njih bila je muzika - Vagner, jidiš pesme, popularne melodije - kao neka protivteža koja nas nagoni da se setimo onoga što je nekad bilo. Pre svega tu je kantor Solom Kac koji peva molitvu za mrtve, snimak napravljen u Aušvicu u vreme njegovog oslobođenja. Nekoliko minuta u sredu, ovi mrtvi će se ponovo dići da optuže svoje übice. Mi im dugujemo pažnju.

217