RTV Teorija i praksa

treba imati povjerenja u navinara, a novinar mora poštivati profesionalne i raoralne norme ponašanja prema sugovomiku i čitaocima. To se povjerenje stvara i stiče godinama rada. Intervju za štampu mnogo je teži i zahtjevniji u fazi interpretacije sugovornika, u fazi pisanja, a intervju na radiju i televiziji teži je i odgovomiji u fazi egzekucije, za vrijeme odvijanja razgovora, posebno ako je uživo. Intervju se može raditi na razne načine, s raznim pobudama i ciljevima, raznira tehnikama, koji put i u izvanrednim situacijama i bez uobičajenih priprema ili i protiv postojećih pravila. Tako postoje i razne vrste intervjua, odnosno podvrste. Ima jedna vrsta intervjua, samo u štampi se pojavljuje, koja u stvari nije intervju: kad se izabranim sugovoraicima na njihov zahtjev, vjerojatno zbog njihove nesigurnosti, pisraeno daju pitanja novinara. Sugovomik bez prisutnosti novinara uz njih dopiše odgovore, i onda se to objavi. To nije intervju. Intervjue možemo teoretski razvrstavati i razlikovati prema raznim kriterijima. Po načinu izvođenja, po mediju kojim će biti posredovani do primalaca, po sadržaju, po cilju, po dužini, po informatičkom značaju, po pripremljenosti... Klasifikacija po svim tim kriterijima ocjenjivanja mogla bi unijeti prilčnu zbrku, jer ipak postoji samo dobar intervju i onaj koji to nije. Razlike među intervjuima koje može zapaziti i primalac poruke, su takve da se lako može ocijeniti da li je posrijedi: 1) pripremljeni intervju 2) dogovoreni intervju 3) improvizirani intervju 4) portret intervju 5) intervju kozerija 6) intervju na prepad 7) intervju uživo 8) snimljeni intervju 9) napisani intervju 10) iznuđeni intervju 11) iutervju o događaju

108