SRĐ

— 137 —

Sve je novaka. 1 ) Pripovijest iz Konavoskoga života

piše M

ć

Zasjelo nekoliko Konavljana nasred sela Dunava. Posagjeni u okolo svak sa svojijem čibukom zakudio кб dimnjak. Na glavi im saruk, kako je nekad bio običaj po svijem Konavlima. Njili nekolicina uzdrži još djedovsku; nose.se na starinsku. Ne stide se oni ni svilaja, ni noža, ni mašica. Razgovarali se o mlagjanijem godinama, kad su im svake tice pjevale, kad je bilo teciva i peciva. Momak vučje snage, a od oka, za pasom po dvije puške male, srebrni nož vas izvezen, a o ramenu dževerdo, zasuk6 brčine, pa eto ga na Mrcine. Nije se išlo utaman. Trgovine bilo кб ikad, a trebalo vazda stat rukom na jataganu. Dosta si puta čuo pušku za puškom. Kako je bilo, kad se hodilo po djevojku u drugo mjesto! Osluhivali na svaku stranu: sad će n& puška, sad će zrno mimo glavu, ili kučje (kamenje) кб gr&d. Eh, to su i bila vremena! „Znaš li kad smo ono u Donju Goru po tvoju Katu hodili, a Petre?" — potegnu jedan. „Spominjem se kako ne, кб da je danas bilo" — Petar će. „Bilo nas je nekoliko, a i bili smo . ..." — „Znaš li kako smo se ono ustravili od one proklete jejine. Svi mi, braćo, za dževerdo, pa čekamo kad će puška puknut. Posakrili se iza kamenja, u onoj šumi na dno polja, kad iza duba sinula jejina. Da ne bi tebe, Petre, htio sam joj opalit, ali me ti zaustavi. Znam ja, znam, bojo si se, da nas ne bi opazili. Eh, mudro smo ih prevarili. Ugrabili djevojku i naljegli u polje, a oni za nama. Puklo je dosta pušaka i s jedne i s druge strane, ali svi, Bogu hvala, zdravo. Da ja nijesam viknuo: Gdje ste, Donje-gorani, oteše vam Gornjo-banjani djevojku, ne bi se bio niko ni stavio."

') Sve je novčtka. Sve je do novake. Taka je novaka: Ovako Konavljanin izrazuje uspjeh svoga djeia. čuje se i ovako: kako je ko sretan. — Mislim da se ova rijee više primiče lat.oj sors nego li fortuna, pa i ako se euje i u potonjemu (sreća) smislu.