SRĐ

— 185 —

Silno se razgnevi Mehmed Čelebija što ga posramiše pred negovijem čaušem, i što se ogluhnuše spram žeUi mu, i krenu silnu vojsku na međe zemle despotove, s kojim dosle bješe u miru. A vojvoda krajišnik razasla Jude s golijem mačevima da idu po narodu i pozovu'borce pod bojni stijeg; a svome gospodaru Đurdu posla glasnika, da mu javi za nevjeru Mehmedovu. Stiže~poslanik u bijelo Smederevo Đurđu na dvor. Zateče ga doma i ovako reče sijedome gospodaru svom: — Svijetli gospodaru, kruno od Srbije! Dunavo teče mirno kraj nogu tvojih i žuborom svojini uspavUtje te. Daleko ti je stoni grad tvoj, bijelo Smederovo, od ugroženijeh strana našijeh, pa ne čuješ halakane nevjernika, topot tisuće i tisuće konanika, pod kojima zemlja stene; i zurle i talambase ne čuješ ti kako se razliježu po mirnijem luzima i dolinama naroda tvoga! Digao se nesiti Agarjanin i zaletje se i upada kao krvožedni vuk da proždre stado Hristovo! Svijetla kruno; dvije su vojske koje stoje prema sili osmanlijskoj; u Dubočici mladi Nikola Skoba^ić a u Sitnici stari Dmitar Radoj e vić Kr aj ko vić. Ali je našijeh malo a ninijeh mnogo ! 0, stari gospodaru, još malo, pa će Morava vajati i pronositi ranene junake, l,eševe sinova tvojih, jer silna vojska Mehmedova pritisla je Žegligovo u zemU Kostadinovoj i Mehmed, sam glavom čelebija, stoji tamo na čelu vojske svoje, i kao suri orao na timoru, gleda na koju će stranu na plijen; na pitomu Sitnicu ili na bogatu Dubočicu. Pomoć nam daj, gospodaru! Borci naši hitaju već pod stjegove bojne, — ali je broj nihov malen prema silesiji nevjerije! . . . — Ne mogu tako brzo, sine bojni, sastaviti vojsku, i ne nadajte mi se. Otidi u riznice, zahvati i uzmi blaga dovoUio; još više ću vam za tobom poslati. Uzdajte se u Boga, kao što se ja uzdam u pamet staroga Krajkovića i junaštvo mladoga SkobaUća. Boi'ite se junački, pa ako i malakšete, doći će dan, i ja ću vas Božijom pomoću osloboditi. A glasnik mu odgovori: — Đurđe despote, kruno naša sjajna! Mi ti ranije rekosmo, da će nas taj nevjernik prevariti, ali ti mu povjerova a nama ne vjerova! Ali ne ću, i ne pristoji se meni mlađemu, sluzi tvome, da ti sada zabadam otrovne strijele prijekornijeh riječi u bojećivo očinsko srce tvoje! — Molite se Bogu za nas. I ako nas je malo, mi ćemo se boriti! Ne damo đjecu u janičare, i sestre i ćeri naše u