SRĐ

—• :sso na, lvojima. jo lijopijom okruglijoiii rulvopisoin bilo liapisatio: Francoska, El/as, Francoska, Elzas. Ivad smo ili, kao prcglodc, objesili o sipko, koje su bilc na »ašijem skamijama, čiuilo se kao da se puno malijeh zastava lepršaju svud po cijelom razredu. Trebalo je vidjeti kako se svaki priježno trudio pri pisanu, i to u kakvoj tišini! Samo sc čulo kako pera škripc po liartiji. Za jcđan trenutak nletjcšc i gunđcji u razred, ali niko ni glavc ne osvrtc na nib, čak ni oni najmani daci, koji su se'trudili da povlače onc prvc crtc po propisu sa tolikijem oduševl,enem, s tolikom savjesnošću kao da je i to spadalo u ueenc franceskog jezika . . . . A na krovu škole, golubi su gukali tiho, sasvijem tiho, i ja sam pitao: ,Л)а ne ćc i liih natjcrati da guču nemački?" S vrenicna na vrijcme, kad l»ili podigao glavu, vidio bili gosj). Ilamela, nepomiČna u katedri, kako upirc oči u svc prcdmctc okolo sebe kao da bi "...io ponijeti u svojem pogledu cijelu svoju malenu školu . . . Zamislite ^amo! Četrdcset godina proveo je on sve na tom istom mjcstu, glcdajući isto dvorište prcd sobom i istu istovjctnu učionicu. Samo što su se kasnije i nasloni uglačali od silnoga treiia i upotrebc; što su orasi u dvorištu izrasli, i što je onaj ЈшнД koji jc on posadio, otišao tako visoko da je okružio prozore sve do krova. Kakova je to niuka bila za ovog dobrog čovjeka kad mu je sad došlo da mora da ostavi sve to, i da sluša kako mu sestra žuri i juri po sobama odozgo spremajući i prtjajući stvari! Jer je 011 imao već sjutra da putuje, da ode iz ove гспЦе za navijek. Ipak zato on je bio toliko hrabar da održi čas do kraja. Poslije pisaiia, on otpoče čas povjesti; poslije opet, mali počeše pjcvati: buki, .az, ba. A'tamo u dnu sobe, stari Hauser bijaše metnuo naočari i, držeći bukvar objema rukama, sricaše slova zajedno s djccom. Vidilo se da se i 011 trudi; glas mu drhtaše od uzbuđena, i naina sviiua koji smo tu bili, đolazilo je i da plačemo i da se smijemo dok smo ga slušali. Bogami, uvijek ću se sjećati ovog poš(ediieg časa u školi .... Odjedanput sat na crkvi izbi podne, a zatijem anrjeius. U tom istom trenutku, trube pruskijeh vojnika koji se vraćahu sa vjcžbe zaječaše pod našijem prozorima . . . Gosp. Ilamel se uspravi na katedri, vas blijed. Nikad mi se nije činio tako veliki. „Prijateji moji, rečc on, prijatcli moji, ja . . ., ja . . ." Ali nešto ga je gušilo. On ne mogaše dovršiti rečenice.