SRĐ

686 —

žiputa i sredneg prsta, — što se po Balkaniji zove „praviti šipak" — i eim se otkiana ueinak zlijch oc-iju; znao je da se za nim sipju grdne i proklestva u tuđim jezicima, ali je on na to od vno oguglao. Jer, treba znati, da u pravoslavnom Baglaju, prijestonici Balkan-Baglanije, ima još sedam vjera i toliko jezika; da u toj Kismet-ulici, koja od turskijeh vremena ne izmijeni ni oblik, ni ime, (kao i u cijelom potočkom kvartu, u kome se ona nalazi), nastava većinom inorodna i inovjerna sirotina, — Arnauti muhameđovci, Makedonci pavlićani, svakojaka kupjačina iz ostalijeh balkanskijeh država kao i iz Oesarije i Mađarije! i^udi su vodonoše, argati, nosci, poslužite]i i ko zna šta još, i zarađuju svagdani h]eb u trgovackijem i činovničkijem krajevima grada, a večerom se prikupjaju u svoja gnijezda. Cigani i Jahudije imaju obaška svoje „mahale". Kako je pravoslavni pop Amfilohije Cijun dospio da se nastani u tome kraju, to će se u nekoliko doznati u toku ove priče, ali to je sporedno; glavno je, da se odmah zna, da je pop Cijun čovjek siromašak, koji je imao mučnu mladost, da je nevoja na nomu, i tjelesno i duševno, ostavila neizgladiv trag, da je nedouk, tunav, plašiv, zloguk! A ipak je pop Cijun pomoćnik u mitropolitskoj sabornoj crkvi, čijih desetak svećenika imaju najmane po sedam-osam tisuća franaka godišneg dohotkal Stvar je prosta, i ako se čini zagonetna. On je pomoćnik-izmećar, a kao da je stvoren za to, jer je ponizan, pokoran, a uz to izdržjiv i odličan pjevač; on kasa svakoga jutra zorom iz potočkoga kraja u Sion, tri četvrti časa dobra hoda, na jutrenu, kad visokopreosvećenstvo i tri visoke prečasnosti slatko spavaju; on, uopće, vrši mahe službe, kad u crkvi nema svijeta; on zamjenuje gospodu u težim a slabo nagradenijem dužnostima; on im crta i ispunava razne fornmlare, prepisuje isprave, itd. Takav se pop-izmećar od vajkada nalazio ne samo pri katedrali, nego i pri ostalijem parohijskijem crkvama. Tako služi pop Cijun već je devet godina, a nadane mu je, da će, do pet-šest, dokučiti kakvu omanu Baglajsku parolhju, o čenm vječno saha i večerom uvijek razgovara sa svojoin debelom pošom. Na rog|u Kismet-ulice bješe bakalnica. Bakalin Trifon, stasit, snažan čovjek, Baglanac čistc krvi, baš zatvoraše izlog.