SRĐ

— 692 —

— Vidim da sam jednom nogom već krocio na truhlu dasku! Možeš li, Cijune, natrag? Pokušaj! Drži se, ne daj se! Hajd', u ime božje ka gospodinu! On je i nad ovijem! Kalco on, moj dobri gospodin, гебе, tako ee biti! I naj bržim koracima uputi se u prefekturu, ka prefektu, ka „svome gospodinu", koji je nekada bio advokat, lcod koga je Cijun, kao siromašan bogoslov bio sluga, - jer u balkanskijem državama nije nilcakva rijetkost da đaei srednijeh i naj višijeh škola poslužuju, da se prehrane. Nekadašni advokat i oženio je Cijuna, — našao mu od nekud onu debelu Sofiju. Druge godine, poslije toga, postao je prefekat. — Od kuda ti, Cijunče, u ovo doba! ? Sta je nova? — zapita suhi, visoki činovnik. Cijun ponovi sve što bješe ispričao mitropolitu. Prefekat se malo zamisli. Najzad reče: Dobro. Dođi sutra što možeš ranije. — A jesam li dobro učinio što sam vam javio? — pit Cijun. - Paaa, svakako jesi! A reci ti meni, bješe li Meglajac izišao iz dvora kada te srete? — Ne znam, gospodine! — A je li ušao u dvor, pošto se sa tobom rastao? — Ne znam, gospodine! - Budalo! — viknu prefekat... . — To je najvažnije! Budalo jedna, gdje ti je pamet! — A vi znate rnene! — prihvati ponizno pop ... — Budala jesam! Sto jest, jest! Gospodin nadu obraze i završi: — Sad šta niu možeš! idi i dođi rano. — Hoću, gospodine. U ponoci moram da idem na službu, — znate, — noćas je „Plač Matere Božije"! To će trajati do šest sahata. Cim svrši, odmah ću doći. — Odmah! odmah! zamrmja prefekat.. . Samo da uz mater božiju ne zaplačeš i ti. Idi sad! Nesrećni Cijun, već kroz mrak, odjuri kući. U sebi huktaše: „Jao, kukavtisam! Šta ono reče, da ću i ja plakati uz mater božiju! Jao! čim on ne reče: „pozdravi Sofu i djecu!" zlo je, zlo je bez lijeka! . . .