SRĐ

— 733 —

Ро Dubrovačkijeni AteUjerinia. (Bukovac — Murat — Medović) Ko bi bio rekao da će se u realističnome i odveć prozaičnome početku XX. vijeka, izmeg'ju sterilnijeh političkijeh boraba i unosnijeh bankarskijeh posala, koji zaokupiše cijeli socijalni život našega Dubrovnika, na tri strane obumrle republikanske zemlje, užeći tri mala ali blistava svjetionika idealizma i to na polju one umjetnosti, koja u naj višoj slavi slobode i obrazovanosti nije znala probuditi u Dubrovačkoj duši do li jedan jedini i odvec neznatni izražaj. Dignite ono zagonetno, legendarno ime na Gospaina Lopudskijeh otara „Nicolaus Rachusinus" — i slikarske umjetnosti u slavnoj republici Sv. Vlalia nema. Bijaše li to gluha strana u divotnom državničkom ustroju onijeh željeznijeh glava našijeh republikanskijeh otaca, ili čedno al' i praktično priznanje da je uzaludno svako takmenje sa suncem Italijanskoga slikarskoga genija? — Chi lo sa? — Bilo kako mu drago, čudna je to prikaza da se na koncu XIX. vijeka pojavila u Dubrovniku slikarska struja, a to baš kad su nestali i zađnji tragovi domaće literarne obrazovanosti. — Sve to i još innogo koješta tome slična vrtjelo mi se po glavi, kad ispržen i slomljen od ljetne žege i socijalnog truleža, koji zavlada nad ,raspetijem" gradom prošetah se, incredibile dictu!, po atelijerima Dubrovačkijeh slikara od Cavtata do Pelješke Kune. K6 svježi zrak u prepunoj glavi, ili ko nenadani zdravi grohot smijeha u tmurnoj dosadi glupoga života, tako me obmamila, razvedrila u Cavtajskom atelijeru suverena virtuoznost, Hukovčeva kista. Koji genijalni „jongleur", koja začudna samostalnost stila, pojava, poza u tome preobdarenome slikaru! Od dražesti i ružičaste puti Kabanelovijeh markiza, pa kroz ticijanesku slast kavalijera Durandovijeh portreta, i sve dolje do pomamnijeh šarenijeh feu d' artifice Seretovijeh plakarada, sve je on pokušao i sve je on svladao. Svaki put kad sam ugledao koju njegovu novu sliku, uskliknuo sam: „Vi'ag od čovjeka! može i to