SRĐ

— 742 —

Kiiiževni prikazi. I. „Kosovo", epopeja o boju na Kosovom po|u liipisao NiJtola Đorić. Poznato je cijelom obrazovanom svijetu, da srpski narod ima divne narodne pjesme, koje se po Jepoti mogu mjeriti s Omirovijem. U nima se ogleda duša Srbinova, negov život i običaji. One su mu istorija: one su mu sačuvale narodni duli; one su ga u teškom ropstvu uvijek tješile, sokolile i otkrivale mu obzorje vedrijih dana, dana slobode. Uzo deda svog unuka Metnu ga na krilo, Pa uz gusle pevao niu Što je negda bilo . . . To dosta bješe, da Srpkina rodi Karadorđe, Miloše i ernogorske junake, da Srbi počine <5udesa; da se dijelom oslobode i da stvore i organizuju dvije države, u koje Srbin ponosom i pouzdanem gleda. Ali pored tolikog obi]a narodnijeh pjesama, kakve nema nijedan drugi narod, nije se rodio pjesnik, te bi nanizao u derdan to drobno biserje, i dao Srbinu i ostalom kulturnom svijetu veličanstven narodni epos poput „ Ilijade" Omirove. Istina, pisalo se, raspravjalo o tome, pa cak i kušalo; ali bez uspjeha. Taj teški i ogromni posao tražio je jaku silu, izvrsna poznavaoca naroda i hegove pojezije, a u prvom redu Bogom nadarena, genijalna pjesnika. S toga i oglas, kojijem je pjesnik Đorić objavio svoje „Kosovo", prenu Jude od knige i oživi nadu, da će Srbin dobiti žejeni epos narodni; s druge' strane pak obuze i strah, hoće li pjesnik dati ono što tražimo, hoće li stvoriti spjev, koji bi dostojno opjevao prošlost Srbinovu; hoće li dati djelo, te bi se mjerilo sa stranijem djelima te vrsti. Naše je skronmo mišjene, da je pjesnik prilićno uspio u ovom teškom poslu. No mi ne ćemo da djelo kritikujemo. Toga će se posla latiti koje vještije pero, kad cijelo djelo izade na svjetlost. Nama je samo