SRĐ

— 1019 —

potrijemkom i sa dva prastara zvona. .Jeđna ugragjena rimska nadgrobna ploča spominje srnrt dvoje latinske djece, druga je srpska sa glavom nekoga kralja i sa vizantinskijem ornamentima. Izgledaju tako udaljena ta dva spomenika, a ipak ih prožimlje isti, veliki istorijski fakt: Rim — stari i novi. Naše srpsko pleme izmegju ta dva simvola Bosfora i Tibra nevješto, bezazleno, ne poznavajući sam sebe ni tada, ni sada, bez žilave državne misli bludi kako nemirni sjen kroz ovu vedrinu neba o miomirisnom sutonu, nad klasovima zrelijem za žetvu. 3. Junija. Prošetao sam se jutros uz Копб do Gjorgjićeve лп1е. Carobne li šetnje! Pomislite vrlo dugu aleju, po kojoj se lako stupa u sjenu visokijeh šipaka, mrce, skrobuta, lovorike i gđje ter gdje kolosalnijeh bora na suncobran, kakvi se rijetko vide u rimskoj Kampanji ili na putu od Caserte u Napulj. Na povratku uzagjoh na brdo Pozvizd i popeh se do Vartolomejske tvrgjave. Tu mi puče pogled na Ston, na solila sva posrebrena u potonjijem tracima sunca, na stonjsko mnogošarno polje, pa dolje na rćanska brda, na копб mljetski. Na dalekom horizontu stara grcka Melita, duga kao predpotopni ihtiozaur, odbijajući ljubičastijem tonom na sutonu punom čista zlata u mekoj vedrini rastvorenijeh prostora. S lijeve Pavlovo brdo, visoka i tanka piramida okružena vodenim pojasom. Za mnom Mali Ston i mirni zatoni sa sedam malijeh ostrva pokaldrmani u zracnome dnu slojevima kamenica. Sasvijem na skrajnom horizontu hercegovačka brda zatvaraju ovaj naš mali svijet, kao zaključni stih dubrovačkog vlasteoskog soneta, neumoljiv nasip o koji se zaman razbija topli i slobodni žamor mora. 4. Junija. Treba mi danas ostaviti ovo originalno mjesto koje malo po malo prodire u dušu i blaži. Tumarah opet u sutonu po polju. Staze posute maslinovijem cvijećem sve su bijele kao đa su ih sniježne pahuljice prekrile, svaki je cvijet mala' bijela zvijezda na crnoj, gojnoj zemlji. Vode me kroz livade, maslinate, vinograde. Balsamski vazduh treperi nad svetijem ogra-