SRĐ

43 —

Abrašević je socijalisticki pjesnik; pjesnik proletara. On ih voli silno, on se u svakom trenutku sjeća nili i u svakoj prilici naći će nacina da govori o nima i da se zabavi nima. Tako će u svojoj pjesmi U zoru, pošto da lijep opis buđena dana, završiti pjesmu tim, što će se sjetiti, da će priroda tek onda biti lijepa, ,,kad svi Judi budu srećni da osjete nezin baj". Abrašević će da prica, kako je razdragan sio za sto da napiše „pjesmu mi[a, sreće", i odmah se sjetiti, da „jošte ima robja, nevoja i muka". On će u pjesmi Oj, oblaci! zapitati oblake, da ne liju suze što im dotužaše patne ludske; on će da govori potoku, kako su Judi žedni slobode; pa će se u noći, kad padne zvijezda, da sjeti robla i da zažali za jadnicima i mučenicima; on će se rastužiti sred vesela i nasmijana projeća, kad se sjeti, da je ,,za patnike taj čar"; on će na kraju svoje lijepe, tople i ritmičke Večerne pesme da požali laku noć onima što im svu snagu oduzima teški, naporni rad. Tako je u većini Abraševićevih pjesama. On u svima gotovo pjesmama svojim pjeva o proletarima. On će ih se bar sjetiti, spomenuti ih. Abrašević voli proletare; on ima za hih [ubavi i simpatije. To je jedna od glavnili, osnovnih odlika Abraševićevih pjesama. U hima, u glavnom, preovlađuju dva osnovna osjećaja. Kad pjeva o sirotnim i jadnim proletarima, Abrašević je nežan i patetičan. On s tugom i sa suzom u oku reda sve nevoje radnika; on ili s blagošću, kroz koju bije tuga, tješi i govori o bojoj budućnosti; on sa saosjećanem pjeva patne i nevoje proietara: — Hleba daj mi, majko mila, Ah, mori me luta glađ, O, kako bih okusila Makar crnu koru sađ! — Ti me pitaš, kćeri mila, Da Г sam mrvu zaradila? Teškog- rada, Gorkog rada Prepun nam je život vas; Mi smo jadne, Mi smo gladne, Drugom naša muka j' spas! Ali kroz tu nežnost i tugu za nevojama proletara, osjeća se mržna i prezirane Abraševićevo onih, „које gadna strast