SRĐ

— 124 —

— Poći ćemo sjutra, reče ona tiho, ako ti nije žao. Otići ćemo docnije. Hoćeš li? Vojela je sačuvati sebi tu nasladu iza kako dođe posta, kada će moći da Jepše uživa. A i osjećala se preveć uznemirena od Danijelovih riječi o budućem združenu, preveć u pogibli da mu cini razumjeti koliko ga lubi; jer on još ne zna koliko! To ne bi bilo dobro, to ona nc će, jer bi onoga strasnoga dana više trpio. Učini joj se da na Cortisovom licu vidi sjenu zlovoje, pa odmah nadoda, crveneći: — Znaš, htjela bih da budem kod kuće za uru od poste. Ima toliko dana da stric ne piše! Toliko dana? Bješe prošlo samo petnaest dana od nihova dolaska, a stric je bogme pisao dva puta! Kad izračunaše, nađoše da ima samo pet šest dana. Svakako je imao pisati prije, i Jelena reče da je nemirna. Cortis je zapita što radi Lao toliko vremena u Rimu. Za jedan posao zna, ali je taj bio svršen. Taj posao o kome Cortis ne dade Jeleni drugog objašnena, zaborav]ajući vajda da joj je o tome nešto natuknuo u Rimu, bješe ustupane veresije ugovoreno s odvjetnikom Boglietti, za koje mu je Lao bio pisao iz Rima zahvajujući mu i obavješćujući ga, da se on već direktno pobrinuo za isplatu. Jelena odgovori da misli da je zabavjen vrlo ozbijnim poslima, više mu ne može reći. Cortis pomisli na poslove baruna di Santa Giulia i ne progovori više do žejezne ograde na ulazu od svoje kuće, gdje poče sipiti sitna, sitna, hladna kišica, koja viđaše se gdje trepti sjajna u sunčanome zraku ali se ne čujaše. — Udimo, reče on. Počekajmo ovdje, ili barem dobavimo od zapostata štit. Ona ne htjede, već, rastavivši se od negove ruke, ode lijevim putejkom koji silazi put vile. Tolika nestrpjivost malo ga bocnu. — Cuješ, reče on nakon nekoliko koraka, ne znam zašto bih da|e stanovao u tvojoj kući. Mogao bih već dolaziti ovamo. Već sam se sasvim oporavio. — Cini kako ti je drago, odgovori Jelena, u pokornom tonu. Učini što ti se čini dobro; možda je dobro da učiniš tako.